Ščukešina

Ljerka Car Matutinović

DEMISTIFICIRANJE  STVARNOSTI

Ščukešina, Pero Pernjak

Već je svojim romanom „Pozitivna nula“( 2009.) Darko Pero Pernjak pokazao osebujnu elokvenciju proznog iskaza koja se očituje okretnošću kazivanja, raznovrsnošću tematskih preokupacija i paradoksalnim, gotovo protuslovnim narativnim rješenjima. Odabirući frivolne teme u nukleusima ispraznih života, on se odupire rutini svakodnevice ne tražeći pod svaku cijenu u ritualu svojega narativnog postupka ono što provocira fun ili cool atmosferu, jer mu je ravnodušnost strana a umjetnička transformacija poželjna.

U knjizi proznih uradaka pod paradoksalnim nazivom „Ščukešina“ donosi šest podužih proza („Ščukešina“, „Prsten“, „Ruwenzori“, „Surferice iz kvarta“, „Drašov zapis“, „Zasjenjenje“), koje su na razmeđi autentičnog iskustva i dijahronijske alegorije što narativnu sadašnjost mistificira simbolikom i mimezom. Raznovremenost zbivanja i imitacija virtualnog fiktivnog svijeta pruža čitatelju trenutačnu magiju suautorstva. Tako čitatelj povodeći se za piscem postaje svojevrsni homo faber te mu se čini da sudjeluje u stvaralačkim kombinacijama samog autora. Međutim, čarolija se prekida povratkom u neizbježnu stvarnost:

                        “…Odjednom sam od sebe shvati svu tu težinu hrvanja sa stvarnošću; fiziološka ograničenja i društvene uvjetovanosti. Osjeti pritisak sa svih strana; zidovi, plafon, trbuh, prijeki pogledi, jecanja u telefonskoj slušalici, neispunjeni planovi; sve ga je to gušilo.Shvati kako bi vrlo lako u jednom od ovih dana mogao nestati u viru vode zahodskog kotlića. Sve je manje bilo razloga za buđenje u novim jutrima.“ („Zasjenjenje“)

Ambivalentnost piščevih proznih postulata raskriva distinktivne identitete koji se u stvarnom miljeu čine pomalo groteskni ali i na granici banalnog. Uostalom, populacija banalnog je danas in. O tome nam svjedoče razne etno-popjevke i vulgarizacija govora. Suočen s tim vizurama autor je napisao dinamičnu, komunikativnu pripovijest koja bi se mogla ostvariti i na sceni („Surferice iz kvarta“).

Posebnu pozornost zaslužuje proza „Ščukešina“ osvježena živahnim podravskim dijalektom. Sam augmentativ u naslovu koji ima pejorativno značenje odražava piščevu intenciju koja je i empirijska i ironična u isto vrijeme, iako su to dvije nepomirljive kategorije. Životnost simultanih prizora pojačava ponavljanje. I tako bi se sva zbivanja u ovoj prozi mogla svesti na onu poznatu latinsku izreku: „Vulgus vult decipi, ergo decipiatur“ („Svjetina želi biti prevarena, neka dakle i bude prevarena“):

            „…Brle nikad nije vidio lica ljudi koje bi nasamario jer se kasnije trudio biti što dalje, daleko od njih.Niti mu je padalo napamet da proučava te izraze. Uvijek se pitao prođe li licem prvo trzaj boli zbog gubitka, trzaj razočaranja ili sjenka bijesa. Sad je bila prilika da te promjene prouči izbliza. Dobro se unio u Brenkino lice kako bi konačno to vidio.

            „Nema ščukešine?Ščukešine tak velke da sem ju moral z kolima voziti i još joj se repušina po prašini vlekla?“ Brenkina je ponavljao i dalje ne mijenjajući svoj razdragani izraz lica.

            Brle je pak primijetio prizvuk ozbiljnosti što je značilo da neće nadoći prvo bijes nego boli i razočaranje.

            „Nema je u kolima“, sućutno je Brle konstatirao.

            „Nema?“

            „Nema“.

             Je, ak je nema onda ju je sigurno maček odnesel“, neočekivano mu odgovori Brenkina usput se zahohotavši u laganom hropcu.

            „Mačak? Što to znači? Neki mačak da je odnio ribu?Ali ona je bila tako velika da je mačak ni u kojem slučaju ne bi…“, zastao je kad je konačno shvatio da je poput zadnjeg papka nasjeo na pripremljenu šalu.“

Memoarska proza „Drašov zapis“ vraća nas u neku vrstu intelektualnog spokojstva. Jednostavnim riječima autor se prisjeća svojeg djetinjstva kreirajući kao na slikarskoj paleti tople namaze boja koje čine uvjerljiv portret djeda Drageca (Dede):

            „…Zapisi nisu više bili namijenjeni isključivo njegovom prisjećanju nego našem budućem iščitavanju. Ili je tek bilježio bez neke svjesne namjere o važnim stvarima iz svojega života kako je i na početku zapisivanja najavio, ne znam. Znam samo da me iz kutije ispunjavaju mirisi starih kaputa, crne kožne torbe, orahovog ulja za kosu, žitnog tavana, svježih vrganja, smeđe srpanjske prašine strmog vinograda- miris Dedinih ruku.“

Doista, autor je svoju knjigu proza koncipirao u suglasju s vlastitim ritmom koji oscilira prema odabranim temama svakodnevice u kojoj se on kreće autonomno, ali je očigledno da ga prevalentno zanimaju outsideri, gubitnici i slična čeljad.

Čitatelj u svojstvu kritičara mora suzbiti osjećaj profesionalnog otpora prema novom i još nepoznatom, dopuštajući da ga zaokupi osjećaj dobrodošle snošljivosti koji književnom djelu ne oduzima prostore unutrašnje slobode, već mu pomaže da se identificira i potvrdi. Zato kritičar u odnosu prema autorovu djelu treba biti u ulozi tumača, interpretatora, i to je poseban oblik vrednovanja i razumijevanja. Riječju: oduhovljeni proces koji književno djelo stavlja u prvi plan ne izdvajajući ga iz konteksta vremena.

Darko Pero Pernjak je u svome narativnom postupku budan, aktivan, nepopustljiv, uvjerljiv. Jednom riječju: odabrao je pomalo nezahvalnu ulogu demistifikatora stvarnosti.

U Zagrebu, 19. rujna 2011.