LJERKIN OSMIJEH

Ljerka Car Matutinović: Život bezbrižan i lepršav

Ljerkina knjiga pod naslovom ''Život bezbrižan i lepršav'' izašla je u Nakladi Đuretić 2016. godine. Podnaslov Izabrane priče jasno nam sugerira koncepciju knjige. Knjiga izabranih djela za svakog autora predstavljaju čin priznanja i visokog dostignuća njegova spisateljskog umijeća. Ovakve knjige također su dobar način sažimanja stvaralaštva plodnih autora poput Ljerke. Zbirke priča iz kojih je napravljen izbor priča su u vrijeme objavljivanja doživjele brojne javne percepcije i valorizacije, no kad se napravi izbor poput ovoga otvara se prostor za neke nove razmišljanja. Njihov pregled na jednom mjestu pruža sasvim novu perspektivu u autorovo stvaralaštvo, otvara uvid u njegov razvojni put u smislu odabira tema, motiva, vještine i postignuća. Ponovljeno čitanje tekstova u izmijenjenim okolnostima tjera čitatelja na preispitivanje vrijednosnih sudova naspram autora i donošenje novih. Isto tako mora se pretpostaviti kako će se knjiga naći pred  čitateljima koji nisu prije imali priliku upoznati se s autorovim pismom. Oni će knjigu tretirati kao novo originalno djelo i tako ga doživjeti, slijedom čega se nameće za autora vrlo osjetljivo pitanje, naročito ako su neke priče objavljene i prije 35 godina, a napisane vrlo vjerojatno i koju godinu ranije; jesu li preživjele test vremena, hoće li suvremenom čitatelju biti zanimljive, svježe i originalne i u kojoj mjeri mogu biti i danas aktualne? U tom smislu sam, kao čitatelj koji je pripadnik znatno mlađe generacije, dobar 'zamorac'.

Knjiga je podijeljena na nekoliko poglavlja. To su Predragi kutek, Animator, Prolaz smrti, Život bezbrižan i lepršav, potom Pogovor i Izbor iz kritika. Predragi kutek sadrži priče napisane između 1981. i 1984. Prema motivima i mjestima radnje vrlo su diferencirane, no tematski ih možemo shvatiti kao svojevrsnu kritiku društvenog poretka, demokratskog socijalizma, što u ono vrijeme nije značilo da su se vršili demokratski izbori nego da je tih godina Komunistička partija u nekom zamišljenom demokratskom duhu dozvolila da se neke tekovine zapadnog kapitalističkog poretka mogu tolerirati i u socijalističkom društvu. Ljerka osvjetljava ideološke predrasude i nastale društvene devijacije takvoga društva najčešće kroz muško-ženske odnose s blagom dozom ironije i fantastike. Kao dva pola načina Ljerkinog pripovijedanja izdvojio bih priče Zlatnu dušu i Jedan dan gospe Fiorence. U Zlatnoj duši se čovjekoljubac Ivo upušta u osnivanje društva čovjekoljubaca koje će si u zadatak staviti izbor dobitnika nagrade Zlatna duša. Naravno da kriterij za dobivanje nagrade nije jasan niti samim članovima društva, vode se jalove rasprave, a usput se u Društvu stvori birokratski aparat zavidne veličine. Ljerka fino ironizira tadašnje socijalističko uređenje kroz projekciju univerzalne utopije kao takve, zbog čega je priča itekako aktualna i danas. Političke elite ne prestaju prodavati utopije dok razmišljaju prvenstveno o osobnom probitku. Na putu do ostvarenja viših ciljeva stradaju tek istinski idealisti. U priči Jedan dan gospe Fiorence Ljerka nas ostavlja u svijetu svakodnevne rutine odnosa muža i žene, no prebacuje se u Italiju, u neko prošlo vrijeme, svakako prije ere velikih trgovačkih centara koji su efikasnije od kuge opustošili stare gradske jezgre. U tom ozračju miješaju se tradicionalni i suvremeni načini razmišljanja, feminizam sa srednjovjekovnim patrijarhatom, socijalizam sa kršćanskim naukom. Gospa Fiorenca istovremeno je emancipirana, snatri o slobodnoj ljubavi, iznad svega poštuje institut braka i očekuje od Franca da bude pravo muško, da vodi. Suprug Franco je isto tako zbunjen, ne zna je li bi radije bio uzdržavatelj ili uzdržavan, dakle nije siguran u svoju tradicijom nametnutu funkciju glave kuće. No u ovoj priči se osim kritike društva može nazrijeti postupak konstruiranja i odabir tematskog polja koje je Ljerka u kasnijem pisanju razradila do originalne prepoznatljivosti u seriji takozvanih srednjovjekovnih priča.

U poglavlju Animatori susrećemo se s nešto kraćim, ali zato dinamičnijim pričama uronjenim u stvarnost socijalističkog društva prožetih finim humorom. Glavni likovi priča Pizza-Pazza i toreador su mladi pripadnici zagrebačke zlatne mladeži, koje u doba socijalizma ne bi smjeli postojati, koji putuju u Trst gdje se konačno mogu ponašati kako mogu i žele, odnosno trošiti novac na luksuz do mile volje. Na suprotnoj strani ljestvice društva 'jednakih'  je gospođa Mirna u priči Moj slučaj. Među kuhinjskim loncima usred kuhanja kojeg se prihvaća bez odmora nakon dolaska s posla, kao uostalom i svih drugih kućanskih poslova koje valjda samo domaćica može obaviti, razmišlja o problemima na poslu, kako se obraniti od napasnog rukovoditelja, a da je ne proglase buntovnicom, ilitiga neizrečeno ali se podrazumijeva; kontrarevolucionarkom. Pisala bi protestno pismo, dospijeva do naslova, onda se predomisli, nad neispisanim papirom oguli mrkvu za juhu. Radije će stisnuti zube i otrpjeti. Usudio bih se reći da je Ljerka tematizirajući devijacije socijalističkog društvenog poretka bila, iako diskretno, poprilično subverzivna. Nije poput Mirne ostala nijema, već je uzela pero i papir i svima napisala što ne valja.

Kroz naredna poglavlja Prolaz smrti i Život bezbrižan i lepršav nižu se priče sličnog diskursa. To su ujedno priče koje sam već spomenuo kao srednjovjekovne priče i koje sam davno prije nego što sam osobno upoznao autoricu zapamtio iz časopisa kao posebne, originalne i intrigirajuće. Radnju ovih priča Ljerka smješta u Boccaciov srednji vijek, u svijet Umberta Eca iz romana Ime ruže. Prožima ih romantikom i erosom, suprotstavlja ideale i zablude mračnog srednjeg vijeka, uvjerljivo nas, kao da se radi o svjedočanstvu iz prve ruke, vodi kroz životne sudbine svojih likova. Poput somnambula slijedimo bajkovitu narativnu liniju, niti ne pomišljamo na analizu, kao da tekst nema niti metafora niti ironija. Toliko je uspješna u toj čaroliji da joj se niti verzirani čitatelj ne može othrvati. Ovakav efekt postiže već i samom formom. Ispod naslova u maniri viteških romana stavlja podnaslov ili kratki uvod u sadržaj od nekoliko rečenica. U samoj naraciji naglašena je uloga pripovjedača koji ima funkciju prenositelja priče ali i komentatora šireg konteksta događanja, često višeslojno kad se sama Ljerka postavlja kao komentator komentatora vlastitog pripovjedača. Čitatelj upravo zbog ovakve, nazovimo je uvjetno arhaične forme, tekst otprve doživljava kao autentičan zapis dokumentarnog karaktera. Svijet je to dvoraca, baruna, barunesa, markiza, prinčipesa, trubadura, putujućih glumaca, vitezova, paževa, kraljeva, samostana, vještaca, lomača, ratova, krvavih mačeva, sjajnih oklopa. Doba je to nastajanja svetaca i Luciferovog hoda među ljudima. Posebno bih izdvojio priču Misteriji, moraliteti i drugi entiteti u kojoj se može jasno raščlaniti simbolizam Ljerkinih likova, postupak konstruiranja priče i ideja kojima se vodi od čarolije, odnosno iz koje se može najlakše očitati ključ Ljerkinih srednjovjekovnih priča i bolje ih razumjeti. Uvodi nas u dvorac di Collalto usred jezera odvojen od kopna mostom, na spušteni most postavlja princa na bijelom konju koji to ipak nije. On je tek knezov poslanik Aurelio Auguorne, putnik od zanata i dobar organizator veličanstvenih predstava, drugim riječima siromašak s odličnom pričom. U njega se zagledala plemenita gospodarica dvorca Anastazija di Collalto, usamljenica, potencijalna udovica gospodara koji je davno otišao u križarske vojne i ne javlja se. U ostvarenje se uključuju travarica Tertulla i čuveni mag Malegigi. U nizu peripetija koje neću nabrajati jer ne bih htio pokvariti užitak čitateljima otkrivajući unaprijed detalje radnje, Anastazija ne uspijeva doživjeti toliko željenu fizičku ljubav sa svojim princem. Princ na bijelom konju i prelijepa plemkinja su osnovni elementi bajki na kojima odrastaju generacije i generacije djece zapadne kulture. Ljerka nam u ovoj priči pripovijeda kako princ i nije princ kakav bi trebao biti, niti je prelijepa plemkinja nevina princeza predana imperativima duševne ljubavi. Autorica u svojim srednjovjekovnim pričama dekonstruira te mitove na kojima smo odrasli, u nevidljivom podtekstu traži od nas da ih odbacimo i odrastemo. Sretan kraj u stilu ''živjeli su sretno do kraja života'' ne dolazi sam po sebi nego se za njega treba imati puno sreće i još se dobro pomučiti, a nećemo ih ostvariti ako se slijepo držimo nametnutih društvenih normi, ako slušamo savjete drugih nećemo biti u stanju čuti samoga sebe. Kad na ovaj način malo razgrnemo čarobni veo s Ljerkinih srednjovjekovnih priča, proširuje se njihov značenjski horizont te u njima prepoznajemo element subverzije. Kroz same bajke nam govori kako ne bi trebali vjerovati u bajke.

Razmatrajući Pogovor i Izbor iz kritika s kraja knjige razvidno je kako je Ljerkina zbirka priča Ljubavni jadi Ružice Trnoružice uspjela privući značajnu pažnju javnosti i ostaviti utisak na brojne književne kritičare. Srednjovjekovne priče  posebno su zapažene, u njima prepoznaju elemente feminizma, odraz suvremenosti u gotičko-renesansnom svijetu, satire, apsurda, ironije, parodije, uvjerljivosti i pripovjedačkog šarma. Pridodajem svemu i element subverzije koji sam upravo obrazložio. Iza naslova knjige kao da prepoznajem Ljerkin tajanstveni smiješak. Život da je bezbrižan i lepršav, možda i je, a možda uopće ne. Vražićak u njenom osmijehu poručuje da može i ovako i onako, kako god si protumačiti poželimo. Završavam s impresijom na knjigu: baš kako treba intrigantno, duhovito, lucidno i pamtljivo.

Darko Pero Pernjak