Zlonjiva Josipa Palade
09.08.2016
Osvrt na roman Zlonjiva Josipa Palade
Roman Zlonjiva dospio mi je u ruke nakon jedne dugočasne promocije nakon koje i nisam baš bio uvjeren da ću se romana rado latiti. Ipak, kad su se slegli dojmovi, proradio je čitateljski refleks i otvorio sam knjigu, ali opet s namjerom da, ako mi se ne svidi, da ću je odmah zatvoriti. Naravno, to se nije dogodilo. Svih 597 stranica pročitao sam u dahu.
Glavni lik romana, uvjetno rečeno jer je roman pisan po memoarskim zapisima Marka Palade, Josipova oca, živi u škrtom krševitom zaleđu Trogira između dva svjetska rata i u komunističkoj Jugoslaviji. Životni put mu je više nego dojmljiv. Navest ću samo neka bitna životna putovanja; Argentina, talijanski logor, kolonizator u Slavoniji, od siromaha do dobrostojećeg povratnika, od partizanskog simpatizera i suradnika do odbačenog i zaboravljenog kadra. Iako su to u naravi memoarski zapisi, knjiga se čita kao roman i stoga je s pravom naslovljena romanom. Roman obiluje detaljnim zapažanjima, pisan je jednostavno, ali precizno. Obzirom da je nastao na osnovi osobnih zapisa vrlo je plastičan i vjeran u oslikavanju životnih prilika i neprilika u kojima se Marko tijekom života nalazio.
Želio bih posebno istaknuti povijesnu vrijednost ovog romana i to ne u smislu doprinosa izučavanju hrvatske povijesti, već u smislu razumijevanja tijeka hrvatske povijesti. Hrvatska je, kao što znamo, bila zadnjih deset stoljeća na meti kojekakvih stranih vlastodržaca koji su nam iz kojekakih dnevnih političkih razloga krojili povijest, odnosno prekrajali povijesne činjenice. Da se zadržim samo na period koji zahvaća roman Zlonjiva, Hrvati su bili pod Austrougaraskom, Kraljevinom Jugoslavijom, djelomice Italijom, u ratu doslovce kojekako, nakon 2. svjetskog rata pod komunističkom Jugoslavijom. U svaku uniju bivali smo namamljeni pravima i slobodama i bivala izigrani. Iz tih razloga hrvatska povijest kao da je rascjepkana. Svaki period ima svoju povijest i one kao da postoje zasebno, a u stvarnosti, a iz pozicije ljudi koji su živjeli u tom periodu to je zapravo sve samo jedna povijest, sa svojim dobrim i lošim događajima. Marko Palada kao da nas iz svojih zapisa poučava da svatko ponaosob ima svoju povijest i ima pravo na nju. Da se zadržimo kod 2. svjetskog rata, nečija je povijest vezana za ustaštvo, nečija uz komunizam, nekima uz antifašizam, a nekima tek uz puko preživljavanje. Ne trebamo se mi Hrvati zbog toga među sobom svađati, prihvatimo tu različitost, upravo nam je ta različitost naslijeđe s kojim nastavljamo dalje. Kakva god tvoja povijest bila, na čijoj god strani da si ratovao, nisi to činio jer si htio, nego zato jer si bio izmanipuliran.
Kod romana Zlonjiva zbunjuju me jedino tehnički detalji. Naime roman je potpisan s Marko Palada iako je potpuno jasno da ga u tom obliku Marko nije mogao napisati. Napisao ga je njegov sin Josip Palada. Ovo pitanje povlači za sobom bibliografske poteškoće i ostali niz praktičnih, kao na primjer u slučaju da knjiga bude nagrađena, tko je dobitnik nagrade, u slučaju da bude prevedena tko će dobiti autorski honorar? Razumijem motive kojima se Josip rukovodio, međutim držim da je ovim činom nepotrebno zakomplicirao daljnji život knjige.
No, budimo pozitivni, ove moje primjedbe tehničke naravi nemaju utjecaj na sam tekst. Roman Zlonjiva Josipa Palade odlično je štivo, preporučam ga od srca, nemojte čekati da vam dođe pod ruku kao ja, potražite ga!
Roman Zlonjiva dospio mi je u ruke nakon jedne dugočasne promocije nakon koje i nisam baš bio uvjeren da ću se romana rado latiti. Ipak, kad su se slegli dojmovi, proradio je čitateljski refleks i otvorio sam knjigu, ali opet s namjerom da, ako mi se ne svidi, da ću je odmah zatvoriti. Naravno, to se nije dogodilo. Svih 597 stranica pročitao sam u dahu.
Glavni lik romana, uvjetno rečeno jer je roman pisan po memoarskim zapisima Marka Palade, Josipova oca, živi u škrtom krševitom zaleđu Trogira između dva svjetska rata i u komunističkoj Jugoslaviji. Životni put mu je više nego dojmljiv. Navest ću samo neka bitna životna putovanja; Argentina, talijanski logor, kolonizator u Slavoniji, od siromaha do dobrostojećeg povratnika, od partizanskog simpatizera i suradnika do odbačenog i zaboravljenog kadra. Iako su to u naravi memoarski zapisi, knjiga se čita kao roman i stoga je s pravom naslovljena romanom. Roman obiluje detaljnim zapažanjima, pisan je jednostavno, ali precizno. Obzirom da je nastao na osnovi osobnih zapisa vrlo je plastičan i vjeran u oslikavanju životnih prilika i neprilika u kojima se Marko tijekom života nalazio.
Želio bih posebno istaknuti povijesnu vrijednost ovog romana i to ne u smislu doprinosa izučavanju hrvatske povijesti, već u smislu razumijevanja tijeka hrvatske povijesti. Hrvatska je, kao što znamo, bila zadnjih deset stoljeća na meti kojekakvih stranih vlastodržaca koji su nam iz kojekakih dnevnih političkih razloga krojili povijest, odnosno prekrajali povijesne činjenice. Da se zadržim samo na period koji zahvaća roman Zlonjiva, Hrvati su bili pod Austrougaraskom, Kraljevinom Jugoslavijom, djelomice Italijom, u ratu doslovce kojekako, nakon 2. svjetskog rata pod komunističkom Jugoslavijom. U svaku uniju bivali smo namamljeni pravima i slobodama i bivala izigrani. Iz tih razloga hrvatska povijest kao da je rascjepkana. Svaki period ima svoju povijest i one kao da postoje zasebno, a u stvarnosti, a iz pozicije ljudi koji su živjeli u tom periodu to je zapravo sve samo jedna povijest, sa svojim dobrim i lošim događajima. Marko Palada kao da nas iz svojih zapisa poučava da svatko ponaosob ima svoju povijest i ima pravo na nju. Da se zadržimo kod 2. svjetskog rata, nečija je povijest vezana za ustaštvo, nečija uz komunizam, nekima uz antifašizam, a nekima tek uz puko preživljavanje. Ne trebamo se mi Hrvati zbog toga među sobom svađati, prihvatimo tu različitost, upravo nam je ta različitost naslijeđe s kojim nastavljamo dalje. Kakva god tvoja povijest bila, na čijoj god strani da si ratovao, nisi to činio jer si htio, nego zato jer si bio izmanipuliran.
Kod romana Zlonjiva zbunjuju me jedino tehnički detalji. Naime roman je potpisan s Marko Palada iako je potpuno jasno da ga u tom obliku Marko nije mogao napisati. Napisao ga je njegov sin Josip Palada. Ovo pitanje povlači za sobom bibliografske poteškoće i ostali niz praktičnih, kao na primjer u slučaju da knjiga bude nagrađena, tko je dobitnik nagrade, u slučaju da bude prevedena tko će dobiti autorski honorar? Razumijem motive kojima se Josip rukovodio, međutim držim da je ovim činom nepotrebno zakomplicirao daljnji život knjige.
No, budimo pozitivni, ove moje primjedbe tehničke naravi nemaju utjecaj na sam tekst. Roman Zlonjiva Josipa Palade odlično je štivo, preporučam ga od srca, nemojte čekati da vam dođe pod ruku kao ja, potražite ga!
