GRANICE KNJIŽEVNOSTI
ili kad jedan tekst postaje književnost

Iako nisam književni teoretičar niti imam akademsko zvanje da bih mogao relevantno govoriti o teoriji književnosti uzimam si za pravo da kao književnik slobodno raspravim gdje je granica književnosti, odnosno kad jedan tekst postaje književnost. Za početak prisjetimo se nekih osnovnih definicija. Anić u svojem rječniku veli da je knjiženost duhovno stvaranje pomoću riječi i jezika. Svi ćemo se složiti da je književnost umjetnost, a umjetnost je po Aniću stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije, ili drugo značenje, velika vještina. Po ovim definicijama pojam književnosti je na prvi pogled vrlo jasan. Onda se prošle godine dogodio Kiklop i ove općenite definicije su se relativizirale. Nagradu za hit godine kao knjiga koja se prodala u najviše primjeraka trebala je dobiti starleta Nives Celzijus za svoju knjigu erotske proze. Nagradu nije dobila jer je žiri odlučio da se za tu godinu neće dodijeliti nagradu u toj kategoriji. Neslužbeno, nije dobila jer to i nije baš neka knjiga. Šira javnost, ona čitalačka i ona nečitalačka, zapitala se: ''Pa zar nije knjiga sve ono što dolazi s koricama i stranicama između?''. Struka je u ovoj prvorazrednoj senzaciji bila isuviše tiha, vjerojatno u strahu od naših hrvatskih megaizdavača o kojima svi ovise, nitko nije dovoljno glasno postavio pravo pitanje, je li dotična knjiga uopće književnost, niti su se dodjeljivači nagrade ogradili da recimo dodjeljuju nagradu samo za književnost. Cijela afera se rasplinula bez pravih odgovora i pravih pitanja pred nekim novim seznacijama. Upravo ovaj slučaj govori u prilog tome da se književnik zapravo nikad ne bi trebao prestati pitati pitanje iz ovog referata; kada jedan tekst postaje književnost?

Granica književnosti ili kada jedan tekst postaje književnost vrlo je maglovita, no takva je oduvijek bila, čak i u prošlim vremenima kad je knjiga bila dominantni medij. Zanimljive su opservacije Vladimira Bitija u Pojmovniku suvremene književne teorije koji podsjeća, objašnjavajući pojam trivijalne književnosti, da se svojevremeno potkraj 18. st. roman odnosno novel – novina pojavljuje kao oblik zabavne književnosti da bi svoj pravi legitimitet stekao puno kasnije.

Iz suvremene književne teorije potražio sam što o tome misle naši vodeći hrvatski znanstvenici, Vladimir Biti i Milivoj Solar. Biti u svojoj teoriji književnosti razlaže tekst na priču – kronološki tijek događanja i na diskurz – autorovu interpretaciju događaja. Milivoj Solar pak za istu tematiku postavlja pojmove umjetnička i neumjetnička književnost, dokazujući na primjeru Kafkina Procesa da je umjetnička književnost ona u kojoj se može odvojiti objektivno djelo od subjektivnog tumačenja. Oba naša vodeća teoretičara književnosti, usudio bih se reći, govore o sličnom. Pojednostavljeno; postoji priča i postoji interpretacija te priče. Svako umjetničko djelo – književno djelo ima svoju objektivnu priču koju će čitatelj iščitati, a ne bi bilo književno da je tek ispričano kako se dogodilo bez subjektivnih komentara i autorskih intervencija.

Ovi kratki teoretski zaključci zvuče potpuno suvislo i jasno, samo po sebi razumljivi ali što to znači u praksi? Lako je izlučiti evidentno loš i nečitak tekst i reći da ne spada u književnost, jer ne spada ionako nikamo osim u promašene slučajeve. Okarakteriziramo ga kao amaterizam, kvaziintelektualizam, diletantizam ili što već, ne želimo ga ni pročitati do kraja. Takvo djelo nikome ne pada na pamet svrstavati u književnost. Kako se opredijeliti kad se nađemo pred tekstom koji je toliko dobar i zanimljiv da se ne možemo odlijepiti od njega, čiji sadržaj je evidentno vrijedan, čije se naklade broje u desecima tisuća primjeraka; da li je to sve dovoljno da bi ga priznali književnošću? Koji su to argumenti potrebni da bi čvrsto zauzeli stav kako je dotično djelo vješto duhovno ostvarenje stvoreno na osnovi osjetilnosti izraženo pomoću pisane riječi?

Živimo u vremenu u kojem smo kao nikada prije zatrpani gomilama informacija, zasipani tekstovima iz najrazličitijih medija na najneočekivanijim mjestima. Novinarski tekstovi izlaze u obliku knjiga, književnost se naselila u blogosferu, ekonomisti izdaju bestselere s magičnim recepturama za uspješne poslovne karijere, književnici pišu originalne kuharice. Držim da u ovakvoj kaotičnoj situaciji prosječan čovjek vrlo lako izgubi kompas sve tekstove sravnjujući u istu liniju, trpajući ih u isti koš, s pravom pitajući struku što je onda književnost ako nije ona tradicionalna predodžba; samo knjiga, a knjiga sve ono što dolazi s koricama i stranicama između. Autoritet knjige je kao nikad prije ozbiljno poljuljan. To knjigu kao medij dovodi u opasnosti od izumiranja, a književnost je izlaže najvećoj relativizaciji dosad. Potkrijepit ću svoju tvrdnju tek jednim ali vrlo slikovitim paradoksom. Knjige izvjesnih Lana Biondić i Nives Celzijus su se samo zbog izdašnih marketinških kampanja preko noći ušuljale u književnost.

Prošle godine je u nakladi Šarenog dućana izašlo drugo prošireno izdanje poznatih Štikleca iz stare Koprivnice Krešimira Švarca. Knjiga je izuzetno zanimljiva, sadržaj je vrijedan, tekst je čitak i pismen. Je li to dovoljno da bi se ova knjiga mogla svrstati u književnost? Pokušajmo u ovoj knjizi pronaći objektivno djelo i njegovo subjektivno tumačenje, prepoznati diskurz. Krešimir nam u predgovoru kaže: ''Odlučio sam da iz svojih sjećanja izvučem nekoliko crtica ili sličica iz stare Koprivnice i tako tu staru Koprivnicu tridesetih godina približim današnjim mlađim generacijama naših sugrađana.''. Sjećanja se nakon toga nižu u pedeset i tri štikleca, spominju se različite stare koprivničke obitelji, opisuju ulice i zgrade, spominju važni događaji i ljudi iz tog vremena. Odabrao sam za primjer jedan štiklec pod naslovom Kancijanova plesna škola. Krešimir konstatira što je to ples uopće, što je danas, a što je bio i značio nekad. Nakon toga opisuje Kancijanovu plesnu školu, gospodina Kancijana, gdje su vježbali, tko je sve vježba, kako i koje plesove. Saznajemo da su osim plesa učili bonton, kako je to bila jedna prigoda da se vršnjaci međusobno druže i bolje upoznaju. Plesna škola završavala je Plesnim vjenčićem kojeg Krešimirova generacija nije dočekala zbog početka II svjetskog rata. Samo sjećanje je subjektivni čin, no je li izbor sjećanja ujedno i diskurz? Nakon iščitavanja ovog štikleca potpuno je jasno da bi srž priče o Kancijanovoj plesnoj školi iznio i svaki drugi polaznik te plesne škole. Informativni karakter Krešimirovog pričanja je ipak primarni pa smatram da se u ovom slučaju ne može govoriti o diskurzu. Kako mi se nekako više dopadaju Solarove definicije pojmova o umjetničkoj i neumjetničkoj književnosti, zaključio bih kako knjiga Štikleci iz stare Koprivnice spada u neumjetničku književnost ili u strogom smislu riječi nije književnost što nikako ne umanjuje njenu vrijednost, kvalitetu i značaj. Rekao bih da je ova knjiga odličan izbor materijala za stvaranje nekog djela iz umjetničke književnosti. Naposljetku, iščitavanjem svih štikleca i promišljanjem o svrstavanju u umjetničku ili u neumjetničku književnost vraćamo se na početak, na uvodne Krešimirove riječi iz predgovora koje nedvosmisleno daju do znanja koja je ambicija teksta koji slijedi.

Krajem godina izašla je u nakladi Ogranka Matice hrvatske Koprivnica još jedna slična knjiga, Stara Koprivnice u sjećanju Mace Jambrešić – Štefanić. I ona na početku kaže: ''Željela bi da ovim zapisima iz tog vremena dam sliku ondašnjeg života kako bi i mladi naraštaji bili upoznati kako se nekad živjelo u staroj Koprivnici.''. U knjizi se u jedanaest crtica govori o životu u Koprivnici prije II svjetskog rata. U crtici Moja Plinarska ulica govori o današnjoj ulici Antuna Mihanovića što je za mene osobno jako zanimljivo jer danas u toj ulici imam kuću, a vjerujem i za sve druge prave Koprivničance. Maca nabraja po kućama obitelji i opisuje njihove živote, opisuje staru Plinaru i njen značaj, tople ljudske odnose uzajamnog poštovanja i spremnosti na pomoć drugome u nevolji koji su tada vladali, za čime Maca žali jer se taj duh nažalost nije uspio prenijeti u sadašnje vrijeme. Nameće mi se potpuno identičan zaključak kao i za Krešimirove štiklece. Knjiga Stara Koprivnica u sjećanju ipak ima informativni karakter, nema umjetničkog diskurza, nije umjetnička književnost, no svakako se radi o jednoj vrijednoj i kvalitetnoj knjizi koja ima itekakav značaj za formiranje kolektivne svijesti o pripadanju nekom gradu i njegovom kulturološkom krugu.

Prošle godine Elizabeta Herceg je u vlastitoj nakladi izdala knjigu Ljubav ne posustaje … . U knjizi obrađuje životopis Marije Jakupec također iz sličnog perioda, početak II svjetskog rata, vrijeme njegovog trajanja i period nakon njega. Život Marije Jakupec zaista je jedinstven i zavrijedio se naći u jednoj knjizi. No Elizabeta odmah na početku zauzima poziciju autora, a ne prenositelja poruke. U uvodu je napisala kako je promišljajući o životu Marije, o svojoj obavezi da napiše knjigu o njoj, putovala za Zagreb poslovnim vlakom u kojem je vidjela otuđene i hladne ljude. Sinuo joj je naslov i dohvatila je kariku koja joj je nedostajala, a to je bila zapravo poruka koju će objavljivanjem Marijina života odaslati. U devet poglavlja Elizabeta nam priča o svojim susretima s Marijom, o Marijinom životu, o svojim sjećanjima na ta vremena, čak se upušta u neke fikcijske dionice pokušavajući rekonstruirati vrijeme Marijinog života. Kod knjige Ljubav ne posustaje može vrlo lako odvojiti objektivno djelo, dakle Marijin životopis, što se kada i kako dogodilo, od subjektivnog tumačenja. Iz Marijinog života Elizabeta je probrala za nju važne detalje kako bi poanta Marijinog života, kako ljubav nikad ne smije posustati, jer ako posustane što preostaje?, bila što uspješnije prenijeta do čitatelja. Ovdje moram dodati da knjiga ima jednu ozbiljnu manu, a to je nedostatak uredničke ruke koja bi autorici pomogla sistematizirati dokumentarni materijal koji se također nalazi u sklopu knjige. Dakle knjiga Ljubav ne posustaje je umjetnička književnost jer se lako može razbrati objektivno djelo od subjektivnog tumačenja, odnosno knjiga ima prepoznatljiv Elizabetin diskurz kojeg njeni čitatelji prepoznaju, a to je između ostalog posvećenost Bogu; ljubavi i razumijevanju koje on propovijeda.

Nedavno mi je u ruke došla knjiga Marcella Mastroiannia Sjećam se, da, ja se sjećam objavljena u nakladi Ogranka Matice hrvatske Osijek. Marcello u četrdeset i jednoj crtici iznosi svoja sjećanja, ali i svoje misli i impresije o životu, ljudima koje je poznavao i vremenima i promjenama u njima koja je proživljavao. Odmah na klapnama korica knjige susrećemo se s indikativnim komentarom. ''Kako je nastalo naslov knjige?; Privremeni naslov i posve opravdan bio je Marcello Mastroianni, autoportret i neko vrijeme s time smo bili suglasni, ali kasnije, kada je Marcello pogledao materijal, rekao je: ''Ne, više mi se sviđa Sjećam se, da, ja se sjećam (fraza kojom zaključuje dugačak prolog filma). Jer, autoportret zvuči već nešto strože, podrazumijeva jedan gotovo kronološki pregled etapa njegova života, dok Sjećam se …. Pruža veću slobodu, dopušta čak i da se nešto važno propusti. A upravo je sloboda ono što je Marcello želio.'' Upravo ove misli se iščitavanjem Marcellovih crtica potvrđuju. Marcellov život doživljava se kao spontan, lepršav čak i kad Marcello sam potvrđuje kako je bio u krivu, ispunjen zadovoljstvima koja su proizašla prvenstveno iz rada. U ovoj knjizi se također lako odvaja objektivno djelo od subjektivnog tumačenja, već sama dilema oko izbora naslova nas upućuje na to. Dodatna kvaliteta je u tome što se ovdje radi o uspješnom autobiografskom diskurzu koji je napisao glumac, a ne književnik, za koji je bila potrebna autorova velika zrelost i intelektualizam.

Kako bi dilemu oko granice književnosti, ili kad neki tekst postaje književnost, dodatno otežao uzeo sam za primjer samo vrijedne knjige, zanimljivog i čitljivog sadržaja. Svrstavanjem nekih knjiga u umjetničku ili neumjetničku književnost nikako nije bila namjera omalovažiti nečiji rad ili umanjiti značaj knjige, već konstatirati stanje, primijeniti u praksi zaključke naših istaknutih književnih teoretičara. Umjetnička ili neumjetnička književnost ne prejudicira njegovu kvalitetu neko karakter. Da bi se tekst – književnost uopće nekamo i svrstavala prvi uvjet je da je uopće kvalitetna! Kad je neka knjiga loša, ostat će loša, bila ona umjetnička književnost ili neumjetnička književnost po karakteru. Pravi odgovor na pitanje gdje je granica književnosti se zapravo nalazi u neprestanom aktivnom propitivanju te granice kako se među naše redove ne bi nepozvano ušuljali špekulanti i senzacionalisti.

Koprivnica, 2010.