INSPIRACIJA KNJIŽEVNIKA

Zanimljivo je da se književni teoretičari vrlo rijetko bave inspiracijom književnika kao sastavnim dijelom književnog djela u procesu njegovog stvaranja. Polazišta za istraživanja većinom su već napisana, završena djela; njihova struktura, prepoznavanje značenja, izričaj, jezične dimenzije, svrstavanje u pojedinu povijesnu epohu. Pojava inspiracije koja je nukleus svakog književnog djela ostavljena je nekako po strani, neistražena ili barem ne dovoljno konkretno i eksplicitno u kontekstu književnog stvaranja. Razlog tome je vjerojatno univerzalnost inspiracije. Ona se može vezati uz sva polja ljudskog djelovanja, od ekonomike, politike, znanosti, sporta, vjerovanja pa sve do kulture, odnosno umjetničkog stvaranja uz koje se najčešće veže. Kao da se sama po sebi podrazumijeva i kao takvu je ne treba dodatno opisivati i istraživati. Kako uostalom opisati i istražiti magični trenutak u kojem se pjesnik oduševljeno laća pera i piše pjesmu riječima koje još dotad nikad naglas nije izgovorio?

'Rječnik stranih riječi' Bratoljuba Klaića nam veli da je korijen riječi inspiracija latinska riječ 'inspirare' koja znači puhati u što ili na što, a značenja za koji se ta riječ rjeđe upotrebljava su udah, udisanje, uvlačenje zraka. Nadalje nam veli da je inspiracija nadahnuće, osobito umjetničko, moment kad je umjetnik naročito sposoban za stvaranje, zanos, zanesenost, stvaralačka zamisao, ideja. U 'Rječniku sinonima' Šarić-Wittschen očekivano nailazimo na širi imenični skup, tako je inspiracija nadahnuće, poticaj, pobuda, ohrabrenje, stimulacija, motivacija, zanos, oduševljenje, stvaralački polet, muza, sjajna zamisao, svijetli trenutak, obasjanje, prosvjetljenje, kreativnost, originalnost, inventivnost, genijalnost, vizija. U glagolskom obliku inspirirati nailazimo na još zanimljivih opisa, to su: udahnuti zanos, ispuniti koga stvaralačkom snagom, tajno nagovarati, prožeti nekog željom za umjetničkim stvaralaštvom. Nizanjem ovih značenja i sinonima možemo jasnije sagledati svu širinu pojma inspiracije kao i njegovu univerzalnu primjenjivost na sva područja ljudskog djelovanja. No razvidno je već iz prvog pogleda na rječnik da je ona ponešto drugačija kod umjetničkog stvaranja. Nameće se zaključak da se umjetnik u inspiraciji nalazi u nekoj posebno prosvijetljenoj vremenskoj sekvenci kad u hipnotičkom stanju nošen unutrašnjim rezervama energije stvara originalno djelo. Iz čega proizlazi da on zapravo baš i nije normalan! S druge strane pak, inspiraciji se ne bi trebala pridavati prevelika dimenzija mističnosti. Ona je kao i svaka druga ideja tek misao i kao takva rezultat misaonog procesa. Udžbenici psihologije govore o trenutku iluminacije kao zadnjoj fazi razmišljanja u kojoj se čovjek dosjeti na koji način će riješiti neki problem. Upravo trenutak iluminacije korespondira s trenutkom inspiracije, što upućuje na definiciju inspiracije kao tek jedne faze misaonog procesa. Da li smo sad korak bliže razlaganju trenutka u kojem se pjesnik oduševljeno laća pera i piše pjesmu riječima koje još dotad nikad naglas nije izgovorio?

Dakle, zaključili smo da u recept za inspiraciju ide jedna cijela osoba začinjena s puno misaonih procesa. Savršen početak kuhanja! Osobu koja upada u inspiraciju, šaleći se, nazvao sam nenormalnom sve u želji da istaknem kako ta osoba mora biti drugačija od ostalih. Svaki je čovjek mješavina temeljnih ljudskih instikata, gena svojih predaka, odgoja i odrastanja u datim društveno povijesnim okolnostima i kao takav razvija se u jedinstvenu individuu. Te sile nisu zanemarive. Jedan brat će ostati na selu s roditeljima i cijeli život biti zemljoradnik dok će drugi postati vrhunski svjetski slikar i preseliti u Pariz. Svatko od nas zna za barem nekoliko primjera u svojoj bližoj okolici koji su završili u ovakvim suprotnostima. Preduvjet da bi osoba bila sklona književnoj inspiraciji je da u sebi nosi posebne sklonosti, sposobnosti, prirođene nadarenosti. Pokušat ću iz vlastitog iskustva pobrojati neke. Jedna od temeljnih je sklonost k nesebičnom prenošenju iskustava i doživljaja drugim ljudima. Nezaobilazna je sklonost prema pismenom izražavanju koja je pak vezana sa sklonostima k čitanju, iz koje onda proizlaze i određene vještine u pismenom izražavanju. Vrlo je važna osobina intelektualno sagledavanje društvenih pojava, sposobnost razlučivanja objektivnog od subjektivnog značenja kao i potreba za vječitim traženjem pravog smisla života. Književnik mora imati dar uživljavanja u druge osobe, da može razumjeti i opravdati njihove postupke. Nadarenost u zapažanju detalja povezanu s permanentnim psihološkim profiliranjem osoba oko sebe. Sve pobrojano može se univerzalno vezati uz bilo koji tip umjetničkog stvaranja. Sve osim jednog, a to je sklonost prema pismenom izražavanju i sklonost k čitanju iz koje proizlazi povezanost s dobro poznatim pojmom intertekstualnosti iz književne teorije. Julija Kristova je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u književnu teoriju uvela intertekstualnost kao novi pojam. Smatrala je da neko djelo, bilo proza, pjesma ili bilo koji drugi tekstualni oblik, ne može biti samodostatno. Ne može se iščitavati kao da je jedno jedino izolirano izvan svakog konteksta. Julija drži da je nastajanje nekog teksta zapravo poprište permutacije i transformacije svih drugih prije napisanih tekstova, kako se na prostoru jednog teksta križa i međusobno neutralizira mnogo iskaza koji potječu iz drugih tekstova. Dakako, radi se o potpunoj nesvjesnoj i nenamjernoj vezi jednog originalnog teksta s drugima. Tekstove s kojima je pisac u trenutku stvaranja u intertekstualnoj vezi nije nužno sam pročitao, već s njima korespondira preko pročitanih tekstova autora koji su opet u vezi s drugim tekstovima, drugi s trećim, treći s četvrtim, sve ulančano u jednu beskonačnu vezu unatrag čak do tekstova starogrčke kulture. Dakle, svaki napisan tekst i tekst za koji je pisac tek dobio inspiraciju, vezan je na intertekstualnoj razini sa svima drugima čije porijeklo nije moguće, a nije niti potrebno utvrditi.

Upravo čovjekove sklonosti i sposobnosti, nadarenosti prema nečemu, definiraju njegovo individualno polje interesa iz kojeg dolaze poticaji za pokretanje misaonih procesa. U tom smislu potpuno jasno da će na primjer atletičar biti potaknut zlatnim medaljama Blanke Vlašić na razmišljanje kako da i sam postigne takav uspjeh, inspiriran njenom karijerom pokušat će sam pronaći svoj put k uspjehu. Nakon čitanja knjige ekonomskih savjeta Velimira Sriće ekonomista će pokušati smisliti kako nova znanja implementirati u svoju tvrtku i ostvariti ciljeve na ostvarenje kojih ga je knjiga inspirirala. No, u umjetnosti polje interesa i poticaji za inspiraciju nisu tako očiti. Promotrimo li intertekstualnost kao posljedicu procesa koji su joj prethodili, a tim misaonim procesima nužno je prethodila upravo inspiracija, dolazimo do zaključka kako je temelj književnog polja interesa upravo književnost sama. Iz nje se crpe, recikliraju i unapređuju načini i forme izričaja. U drugom redu književno polje interesa čine druge umjetnosti, na primjer slikarstvo, kazalište, glazba; kao i druge društvene znanosti poput filozofije, sociologije i psihologije. Konačno u širem kontekstu tu je interesno polje svakodnevice u kojem se pojedinac – pisac nalazi. Razloživši književnu inspiraciju na dva elementa; na osobu s konkretnim sklonostima i sposobnostima i na interesno polje specifičnih slojeva uviđamo svu težinu i složenost pred kojom se pisac nalazi kad trenutak inspiracije treba pretvoriti u originalni tekst. No, to je ujedno i trenutak kad nastupa čarolija. Pisac nošen neobjašnjivim porivima stvara, riječi kao da teku same iz njega, same se zapisuju. Naročito je poznat fenomen koji brojni pjesnici prepričavaju, kako imaju osjećaj da su samo zapisali riječi koje im je netko ili nešto šaputalo u uho. Njima se čini gotovo nemogućim objasniti i shvatiti svoj trenutak inspiracije. Drugi pak pisci, iako su vrlo vješti u baratanju svojim inspiracijama, uopće ne žele eksplicitno govoriti o vlastitoj motivaciji i porukama svojih tekstova, na taj način izbjegavajući govoriti i o inspiracijama svojeg pisma. Oni vlastiti tekst svjesno puštaju neka se sam izbori za svoje razumijevanje ne želeći čitateljima pokvariti čaroliju čitanja i potencijalno doživljavanje vlastite inspiracije tim tekstom. Ove suprotne pozicije, uvjetno rečeno, stvaratelja iste umjetnosti, navode nas na zaključak kako je trenutak inspiracije ipak magični trenutak s kojim se svatko nosi na svoj originalni način ali i na pitanje da li se inspiracijom može uopće svjesno upravljati, ako da, do koje mjere.

Kako je inspiracija u osnovi zabavna i dar sam po sebi čovjeku kojeg prožima dotaknimo se onda njenog zabavnog karaktera. Umjesto provođenja ankete, za koju nemam niti sredstva, niti vremena, niti znanja, zaguglao sam riječ inspiracija na Internet u potrazi za mišljenjima običnih ljudi s raznih strana i raznih profesija. Tako sam saznao da glazbenik Edo Maajka kaže kako mu je dovoljno jedanput proputovati kroz Hrvatsku da bi imao inspiraciju čak za tri albuma. Izvjesna Maja Škoro je napisala slijedeće: „Dogodi se da me netko toliko inspirira da se ponesem. Na primjer, poslušam nadahnjujuće predavanje i na krilima oduševljenja lebdim do kuće s osmjehom na licu. Kao mali blento ponavljam kako je ta osoba predivna. I što više pričam o onome što sam čula, sve više gubim inicijalni polet. Jer, inspiracija vrlo brzo blijedi ako ju ne upotrijebite.“. Na jednom forumu postavljeno je pitanje: „Umjetnici, kada vas pukne inspiracija za umjetničkim stvaranjem?“. Navest ću samo najinspirativnije odgovore; „Stvaram najčešće baš onda kad to ne bih trebao raditi.“; „Zamisli mi pucaju neovisno o tome jesam li u mogućnosti to odraditi u tom trenutku. Najdraže mi je kad se jedno i drugo poklopi, to je i najproduktivnije. Tada mi mašta leti, a prsti je prate. Mene više fascinira pitanje, zašto. Zašto imam potrebu za takvim stvaralaštvom? Zašto kod mene? Nemaju svi takvu potrebu.“; „Kad se ništa ne dešava i kad mi i mozak miruje - nema inspiracije. Kada se mozak upregne iz bilo kojeg razloga - dolazi i inspiracija i želja da se radi još više stvari.“; „Moram priznati, ako se radi o inspiraciji za pisanje, ima nekih izuzetaka. Nekada smiren i potpuno mirnog uma uhvatim se nekakvih opisa veoma konkretnih i uskih stvari. Tada najčešće pišem o okolini (pejzažu ili bilo čemu) i kako se ruše granice između mene i okoline. Kao da se spajamo. No poslije shvatim kako su to često intenzivno introvertna djela, za razliku od onih koja najčešće pišem.“; „Mene inspiracija pukne kad me neka situacija previše okupira, obično emocionalne prirode. Stvaranjem kao da popuštam pritisak, nešto poput plakanja.“.

Iako se s današnje pozicije čini da se inspiracija sama po sebi podrazumijeva ona se itekako kroz povijest morala boriti za svoju slobodu. Smatra se da je doba renesanse bilo razdoblje buđenja umjetnika i njihova individualnog istraživanja, poput istraživanja vrhunskih i vječnih umjetnika kao što su bili Leonardo da Vinci ili Michelangelo. Renesansni temelj bio je temelj koji je doveo do umjetničke eksplozije u 19. i 20. stoljeću kada je ustaljeni umjetnički izričaj za umjetnike postao suhoparan i isprazan, a ideja o vladavini razuma budila je kod njih osjećaj duhovne gladi i psihološkog potiskivanja. U svojim djelima su izravno opominjali društvo na nedostatke vladavine razuma i pokazivali kako se ljudski temelji nalaze na znatno dubljoj psihološkoj razini od te površne, razumske.

Sa inspiracije smo uspjeli skinuti podosta mistike. U receptu za dobru inspiraciju zasada stoje samo čovjek sa svojim specifičnim sposobnostima i plodno polje interesa u koje je njegov pogled uperen. Samo smo nazreli način njihove interakcije. Nismo uspjeli uhvatiti inspirativni blistaj nakon kojeg se pjesnik oduševljeno laća pera i piše pjesmu riječima koje još dotad nikad naglas nije izgovorio. Kako bi do kraja ili barem još malo dokučili način djelovanja inspiracije popet ćemo se na koprivničke renesansne bedeme i uperiti pogled u daljinu, dopustiti mislima da slobodno lutaju u potrazi za inspiracijom nakon koje ćemo i nju samu bolje shvatiti.

Koprivnica, 2011.