KRITIKA I POLEMIKA

Suodnos književnosti, kritike književnosti i polemike na kritiku uvelike utječe na formiranje knjiženog ukusa neke kulture, naročito ako govorimo o 'europskoj kulturi', kao i na eventualni razvoj i prepoznavanje novog književnog pravca, čak i nove književne vrste. Kako mi se čini da posljednjih godina u Hrvatskoj nije uspostavljeno to prirodno stanje ravnoteže, princip akcije i reakcije, pokušat ću se pozabaviti nekim praktičnim zapažanjima o preprekama koje su se tome ispriječile.

Usredotočimo se za početak na neke globalne pojave u suvremenim 'zapadnim' društvima kojih naravno nije pošteđena niti Hrvatska. Nedavno je u organizaciji Goethe instituta organizirano predstavljanje suvremenih njemačkih pisaca. Pažnju mi je privuklo objašnjenje kako su književnici koje predstavljaju uglavnom pripadnici nove generacije, kako su svi većinom dobitnici nekih književnih nagrada čija brojnost je u Njemačkoj novodobna pojava, dakle većina nagrada ima kratku tradiciju. Promotorice su objasnile tu pojavu s potrebom, koju su njemački kulturni radnici uočili, da se pažnja javnosti usmjeri prema novoj generaciji pisaca, prema novim temama i svježim poetskim svjetovima koje oni formiraju. Utješen činjenicom da i u uređenoj mnogoljudnoj državi kultura književnosti nailazi na prepreke, a ne samo u Hrvatskoj, zapitao sam se koje bi to mogle biti bitnije zajedničke smetnje u komunikacijskom kanalu između književnika i čitatelja u njemačkom i hrvatskom književnom životu. Zajednička karakteristika nove ere jest da živimo u obilju informacija koje prosječnog čovjeka, ne moramo ga još čak ni zvati čitateljem, obasipaju sa svih strana. Samo ako se fokusiramo na pisani tekst neukoričen u knjigu shvaćamo da prosječan čovjek svaki dan može birati između nekoliko dnevnih časopisa, desetina tjednih i dvotjednih, specijaliziranih i nespecijaliziranih, a sve su to izdanja za koje se prosječni čovjek dobrovoljno odlučuje. Na sve njih treba dodati i usko stručne periodike koje čovjek mora pratiti radi specijalizacije iz vlastite domene. A da ne spominjem da su danas gotovo sva novinska izdanja dostupna preko Interneta. Čini mi se da se u takvom odnosu snaga, knjiga kao književnost u užem smislu riječi, potiskuje prema kraju, sve češće postaje posljednji izbor. S tom pojavom u uskoj je vezi i konkurencija drugih medija i drugih umjetnosti. Daleko je lakše pratiti muziku, film, kazalište ili slikarstvo koje prosječnom čovjeku pružaju trenutnu senzaciju, nego utrošiti nekoliko dana na samo jednu knjigu. Prosječni čovjek se u potrazi za pričom okreće drugim medijima, a ponajviše televiziji koja je najveći potrošač čitalačkog vremena. Priču konzumira u maksimalnom roku od sat vremena, da li u dokumentarnom ili igranom obliku, svoju iskonsku potrebu za pričom zadovolji odmah. Zašto bi prosječni čovjek još nakon toga posizao za knjigom? Vizualni mediji u suvremenoj kulturi u cjelokupnom suvremenom životu imaju najsnažniji utjecaj i to je činjenica koja se niti može niti ne smije smetnuti s uma. I još jedan globalni element je zaposlenost pojedinca. Danas je kvalitetan intelektualac, potencijalni kvalitetni čitatelj, uglavnom vrlo zaposlen čovjek koji mora pomno pratiti što mu se događa u struci, odrađivati brojne specijalizacije i seminare. Prisiljen je permanentno napredovati u hijerarhiji upravljanja, a da bi to mogao mora raditi najmanje dvanaest sati na dan. Takav čovjek gotovo da nema vremena za vlastiti život, a kamoli za čitanje. Dokolica, kao najčešći okidač za uživanje u umjetnosti, uza sve obaveze koje suvremeni čovjek ima, uskoro će potpuno izumrti.

Položaj književnosti, a naročito umjetničke književnosti je i u svijetu malo-pomalo marginaliziran čemu je dakle, kumovalo obilje informacija, dominacija vizualnih medija i nedostatak kvalitetnog slobodnog vremena. Sve rjeđe se za čitanje uzima knjiga, sve češće se vjeruje kritikama koje zamjenjuju čitanje i ne zauzima se vlastiti stav o nekom djelu, a polemike postaju potpuni gubitak vremena kojeg suvremeni čovjek više nema. U pozadini ovih problema provlači se i suštinsko pitanje istinitosti i vjerodostojnosti književnika i potrebe čitatelja za njom, obzirom na suvremenu dominaciju novinarskih izvora. No, to je pitanje za dublju analizu u koju se u ovom praktičnom prikazu neću upuštati.

Za simptomatični slučaj na hrvatskoj kjniževnoj sceni uzet ću slučaj knjige Sanje Lovrenčić 'Wien fantastic' objavljene prvi puta 1998. godine i njenog ponovljenog izdanja pod naslovom 'Bečke priče' objavljene 2007. godine. Sama Sanja u pogovoru druge knjige obrazlaže kako je došlo do drugog izdanja: „Ova je knjiga, u ponešto drukčijem obliku, prvi put objavljena 1998. u nakladi MD pod naslovom Wien fantastic. Kako nije dobila nijedan književno-kritički osvrt niti se vidljivo pojavila u knjižarama, brzo je propala u limb polupostojećih knjiga te se ovo izdanje na neki način može smatrati prvim.“ Zbirka priča je vjerojatno nastala tijekom autoričinog boravka u Beču, u kojem se kao stranac prema okolici referirala kao književnik formiravši jednu svoju pomaknutu stvarnost. Multikulturalni Beč promatra kao fantastičan svijet osebujnih pojedinaca ali i amorfnu masu u kojoj se našla i u kojoj se zrcali njen život. Priče u zbirci su odlične, odista predstavljaju istinsku umjetničku književnost, i nisam se mogao oteti dojmu pročitavši ju, da bi se, da je ta knjiga valorizirana na pravi način u pravo vrijeme, suvremena hrvatska književnost razvijala na bolji način.

Tradicionalni prostor za objavljivanje kritika i polemika jesu novine i to one dostupne širem krugu čitatelja, ne dakle specijalizirane poput Republike, Foruma i sličnih, da bi se mogla očekivati reakcija književne publike. No danas imao situaciju da su dnevni listovi, tjednici ili dvotjednici uglavnom protkani žutilom, glavni junaci su politički 'prvaci', vinovnici crnih kronika, primitivci umotani u paravan sporta i samozvane zvijezde kratkog sjaja – čim besmislenije tim zanimljivije. Naravno da se ozbiljan književnik nalazi na dijametralno suprotnoj stani od spomenutih protagonista, a time i interes novina za praćenjem književnog stvaralaštva preko kritika i polemika. Novine su se zadnjih godina ozbiljno prihvatile izdavanja knjiga i time su dodatno smanjile mogući prostor za pojavljivanje svježih i zanimljivih kritika i polemika na svojim stranicama jer stanice rezervirane za kulturu koriste za promidžbu svojih izdanja. Iako je kad se sve saldira ukupni utjecaj pozitivan, na ovakav način se odmaže suvremenoj književnoj sceni. Osim nekoliko zvučnih imena ostali kao da ne postoje. Treba reći kako je pisanje kritika, na koje se nadograđuju polemike, težak i slabo plaćen posao koji pretpostavlja visoku razinu stručnosti i upućenosti za koje se pak troši iznimno puno vremena. Zbog toga se relativno malo pisaca i znanstvenika upušta u pisanja kritika, a njih zaista ne može tko god pisati. Potencijalni polemičari se pak moraju hrvati s općom nekulturom Hrvata jer se vrlo često događa da javna polemika bilo kakvog tipa preraste u vrijeđanja na osobnoj razini, iskapanja po nečijoj prošlosti i pakosnom reinterpretiranju detalja iz nje, čemu se pristojna i razumna osoba ne želi izložiti. Tako smo s vremenom u Hrvatskoj došli u apsurdnu situaciju da se i ono malo prostora što bi eventualno novine bile spremne ustupiti književnim kritikama i polemikama ne ispuni kvalitetnim i relevantnim štivom. Na ukupnu književnu javnost sinergija svih gore pobrojanih pojava nažalost utječe pogubno. Čini mi se kako je najjača književna polemika u zadnjih deset godina bila, je li Nives Celzijus zaslužila 'Kiklopa' ili ne, i ta polemika je zapravo odraz stanja zapuštenosti u kojoj se kultura književnosti našla.

No nije li bitka za hrvatskog čitatelja izgubljena već davno prije ovih pojava u suvremenim hrvatskim tiskanim medijima? Smatram da se mora jasnije istaći, ma koliko to bila činjenica bila nezgodna hrvatskoj naciji, kako u povijesti hrvatskog književnog stvaralaštva postoje brojni diskontiuiteti. Nakon svakog rata pobjednici na hrvatskim prostorima pisali su iznova hrvatsku povijest književnosti. Nakon II svjetskog rata brojni književnici poznati otprije rata, postali su nepodobni. Hrvatsko proljeće također nisu preživjela brojna književna imena. Nakon Domovinskog rata ponovno ista priča. Dok je jedina prava, jedina moguća istina da korpus hrvatskog književnog bića čine svi njeni književnici, a ne samo podobni. Uslijed svih tih povijesnih previranja izgubilo se previše hrvatskih čitatelja, tradicija čitanja se nije mogla kao druga znanja, vještine i hobiji prenositi s koljena na koljeno i širiti. Vjerojatno smo tek sad, kad imamo neovisnu Hrvatsku, u prilici oživjeti krhko hrvatsko čitalačko biće i započeti pravi kontiuitet, stvoriti primatelje književnosti koji će sami tražiti da se u novinskim člancima objavljuju kritike i polemike.

Kao preživjeli duh prošlih vremena suvremenu hrvatsku književnu scenu nije napustila cenzura. Još od Ilirskog pokreta hrvatski kulturnjaci važu svoje riječi i djelovanje bojeći se kako pretjerivanjem ne bi sebi naudili. Urednici već u genima imaju ukodiran oprez i kao da traže neka pravila o čemu se smije, a o čemu se ne smije pisati. Za primjer kako je cenzura i danas itekako prisutna samo je poprimila druga obličja, navesti ću vlastiti slučaj. Prije nekoliko godina napisao sam kratku priču i poslao sam ju u Večernji list na objavljivanje na natječaj za kratku priču. Priča se zove Dinamo, a objavljena je kasnije u mojoj knjizi 'Slamka spasa', i ne smatram ju neosporno dobrom, međutim bez lažne skromnosti mogu reći da je bila puno bolja od dosta njih koje su te godine bile objavljene. Međutim, u priči se govori o tome kako je Dinamo ispao iz prve lige. Očito je Dinamo tada bila svetinja oko koje niti šale nisu bile dozvoljene. Nakon proteklog vremena zaključio sam da je jedino cenzura u novom obličju mogla biti razlog zašto se ta priča nije objavila jer ni do dan danas nisam uspio pročitati u novinama neku priču koja se izruguje Dinamu ili Hajduku, odnosno navijačima tih klubova. Slično se odnosi i na pisanje o svim velikim oglašivačima, dozvoljeno je samo odvagnuto komentiranje, ali najpametnije je ništa ne objaviti. Što je to drugo nego cenzura u novom ruhu? U kolikoj mjeri cenzura utječe na objavljivanje novih književnih djela, a u kolikoj mjeri autocenzura utječe na pisce kritika i polemika na pisanje i davanje odgovora? Suzdržavanje s vremenom stvara privid podnošenja, uvažavanja lažnih vrijednosti, što kasnije čitatelj kažnjava okrećući se lakoj žanrovskoj književnosti ili uopće od nje nekim drugim zanimljivijih aktualnijim izvorima.

Ne sumnjam da hrvatski pisci bilo u ulozi književnika, kritičara ili polemičara nisu svjesni svih pobrojanih prepreka kojih naravno ima još i da sjede skrštenih ruku. Radi se, piše i stvara, bori za svoje mjesto pod suncem, puno je tu finog tkanja. Jačanje hrvatskog čitateljskog bića i sve veće otvaranje prostora u novinskim i drugim medijima, kao i definiranje novog prostora (Internet, digitalna knjiga ili slično) za objavljivanje kritika i polemika će ići laganim koracima naprijed, nadajmo se samo brže nego dosad.

Darko Pero Pernjak, Koprivnica, 2012.