Nije sve tako crno

Početi iznova. Lako je to izgovoriti, ali jako, jako zahtjevno uraditi. Baš kao i mnogo drugih stvari. No, nekima počinjanje iznova ide bolje nego drugima, ili barem tako misle. Rajko Krivošija svoj je novi život započeo u – Koprivnici. Bijeg od sjećanja i starog života doveo ga je u mali, mirni podravski grad u kojem će mu se dogoditi štošta, od erotskih i alkoholnih avantura preko stvaranja i raskidanja prijateljstava do sitne, podmukle igre koje će s njegovom sviješću igrati poruke s jumbo plakata. Prošlost će ga sustići, naravno i neizbježno, ali nije (samo) rasplet ono što nas tjera da ovaj roman čitamo dalje i dalje: Darko Pernjak je uspio ocrtati besprijekoran portret jednog čovjeka, jednog vremena i jednog grada, toliko živ i precizan da nam se čini da Rajka poznajemo i zapravo, a ne samo kao književnog lika. Kada nekoga poznajemo, njegova nas sudbina zanima, a Rajkovu ćemo saznati uz sigurno vodstvo Pernjakove mirne spisateljske ruke. Pisac nas vješto uvlači u priču koju ne možemo odložiti dok ne završimo, priču u kojoj se isprepliću nekad i sad, priču u kojoj se psihološki portretira lik čije ćemo postupke razumjeti čak i kad ih ne odobravamo. Nema mnogo većih stvari koje pisac može postići.

Vid Barić, Jutarnji list 7.4.2021

 Što se desi kada kauboj s podravske ravnice planira život prema jumbo plakatima

Sve je moguće u odnosu periferije i centra, pa tako i da na periferiji neki čovjek napiše svoju petnaestu knjigu a da centar o tome - ne zna ništa. Darko Pernjak (1967.) samozatajni je pisac koji živi i radi u Koprivnici (oko sto kilometara udaljen od centra, što li je tek s onima koji su udaljeni još više?), profesionalno se bavi trgovinom vinima, a kada ne proizvodi, kuša, distribuira i prodaje svoju rajsku tekućinu, taj čovjek piše romane, zbirke priča i pjesme. Piše on i štivo za djecu, a stranica na Wikipediji navodi kako je Pernjak “aktivan sudionik kulturnog života Koprivnice, član Organizacijskih odbora Galovićeve jeseni, pokretač zbornika Koprivnički književni godišnjak i voditelj brojnih književnih tribina”. Jedan je od osnivača Umjetničke organizacije Artikulacije te organizator koprivničkog Alpe Adria Festivala mladih pisaca. Aktualni je i predsjednik Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika.

Biografskih crtica, dakle, sasvim dovoljno da i centar pobliže predstavi ovog pisca koji bi, nastavi li ovim tempom, svojim opusom mogao dosegnuti i brojku od tridesetak objavljenih djela. Živ i zdrav bio.

Propagandna mašinerija

U svom najnovijem romanu “Nije sve tako crno” (Vošicki, 2020. ur. Andrija Škare) Pernjak nam donosi priču na granici apsurda, u čiji centar stavlja Rajka Krivošiju, jednog od onih likova iz romana za koje ne znate bi li ih voljeli, ili mrzili. Krivošija je odbjegli lik, čovjek koji je odlučio preokrenuti svoj vječno nesretni život i preseliti se na podravsku ravnicu. Mjesto radnje je periferija - skoro pa prerija! - grad Koprivnica, kojim se Krivošija kreće kao neki odmetnik. Ulazi u lokalne birtije i baulja po ravničarskim cestama, zavodeći žene lako poput revolveraša. Atmosfera koju Pernjak donosi u romanu je granično kaubojska, pa njegovog boležljivog, ali probitačnog Rajka Krivošiju zamišljamo s revolverima o opasaču, spremnog da potamani svakoga tko mu se nađe na putu. I ne inzistira Pernjak na toj atmosferi tek tako, jer Rajko bi, da nije tog svakodnevnog - o dosadnog li! - života koji ga je zgrabio svojim kandžama, zasigurno bio kauboj, istraživač, ili bar svjetski putnik. Ovako, svakoga dana mora na svoj novi, dosadni posao u državnu “Agenciju za europsku učinkovitost”, gdje susreće plejadu bezličnih likova i karijerista koji plešu oko svog šefa Marka, onako kako se već pleše oko čovjeka koji ti određuje sudbinu.

Ali, kauboj s podravske ravnice Rajko Krivošija ne pleše po Markovim notama. Kako i bi, kada su njegovi uzori likovi poput Indiana Jonesa (kojega i susreće u romanu, u jednoj od svojih fantazmagorija) ili Jim Jom, slavni arktički lovac. Krivošija svom šefu doslovno ukrade život (čitaj: ženu i dijete), no - avaj! - tek da bi shvatio da ni takav, “obiteljski život”, nije varijanta koja zanima njegov pustolovni i nikad zadovoljeni duh.

Krivošija se kroz roman kreće prihvaćajući jeftine reklamne poruke s jumbo plakata, kojima se uvjerava kako su njegovi moralni i etički odabiri ispravni. Poruke, od kojih su, prema riječima autora, sve prave, odnosno bile su korištene na jumbo plakatima, Krivošiji potvrđuju životni smjer i odluke koje donosi.

U nedostatku prave komunikacije s bilo kim (možda bi i mogao otvoreno komunicirati sa svojom stanodavkom Enđi, koja drži tu majčinsku figuru, ali je zabadalo pa Krivošija i od nje zazire), Pernjakov junak komunicira s - jumbo predskazanjima. Propagandna mašinerija legitimizira njegova dvojbena ponašanja, pa on uvjereno korača kroz roman koji će nam do kraja razotkriti njegovu nesretnu povijest, koja može predstavljati alibi za sve Rajkove poteze s kojima se možda i ne slažemo.

Elementi sitcoma

Roman “Nije sve tako crno” teško je žanrovski odrediti. To je, prije svega, egzistencijalistički roman, ali ima tu i ljubavnih (možda više zavodničkih) eskapada, akcije, fantastike, kao i društvene kritike kroz humor, pa i satiru. U odnosu Rajka Krivošije sa svojim kolegama na tom bizarnom poslu pri “Agenciji za europsku učinkovitost”, ili pak sa stanodavkom Enđi, naziru se i elementi sitcoma, pa dijelove Pernjakovog romana lako možemo zamisliti na kazališnim daskama, ili u TV seriji. Literarni prizor njegovog šefa Marka koji, nakon što ga je ostavila žena - “potpuno odlepeo”, što bi rekli Srbi - motornom pilom siječe stabla u koprivničkom parku, e ne bi li konačno završio taj svoj pogon za proizvodnju jeftine obnovljive energije, o kojemu, kao svaki pomodni državni zaposlenik, ne prestaje govoriti čitav roman - vrlo je komičan i izaziva smijeh pri čitanju. Ako ništa, roman se isplati čitati samo zbog njega.

Do tog prizora, Rajko Krivošija provest će vas kroz delirij nezadovoljstva, odmetništva, erotskih eskapada i velikih planova koji se grandiozno urušavaju, sve uz prstohvat fantastike i opće sumornosti koju će popraviti - jumbo predskazanja.

I s tim predskazanjima se autor, čini se, mogao više "poigrati". Otići u psihoanalizu, konzultirati, možda, i stručnu literaturu, raspisati nam nešto više o tome kako to, točno, te poruke (i zašto baš te?) s jumbo plakata utječu na njegovog Krivošiju. Ovako, ostavlja se dojam da ih protagonist upija posve nekritički, kao spužva. No, možda je u tome štos. Pernjak je, naime, tim propagandnim, zasigurno vračarskim porukama pojam sudbine doveo do apsurda. A sudbina se, baš kao i poruka s jumbo plakata, ne bira. Uzimaš onu koja ti dođe.  

Ljerka Car Matutinović, Vijenac 709/06.05.2021.

 Tragikomična opčinjenost životom

Sintagma ovladati životom farsična je iluzija kad se traži nova razina književnog svjedočenja u kontrapunktu snova i stvarnosti. Taj takozvani život sveden je na margine senzibiliziranih rezonancija. Reperkusije sentimentalnoga karaktera dovode do graničnih situacija, kad se unutarnje vizije hipnotizirane duhovnosti ostvaruju na tobože novoj razini preživljavanja. Ona je samo odraz psihopatskih sentimentalnih putovanja u kojima se traže duhovnosti uronjene u kloaku životnih banalnosti.

Autor Darko Pernjak već je u ranijim prozama (Pozitivna nula, 2009, Ščukešina, 2011, Sve Mirkove procesije, 2012, American Bob, 2017), kojih se književni ogledi nalaze u knjigama kritika (Vijenac odabranih, 2013, Umjesto samoće, 2014, Kraljevstvo za knjigu, 2018) osmislio fenomen takozvane osporavane duše, koja se gotovo samozadovoljno malograđanski prepušta banalnostima uhodanih performansa. Frivolne teme koje promiču ispraznu lakrdiju od života, licemjerni kompromisi koji svode to koprcanje hipnotiziranih života na vegetiranje i vulgarizaciju seksualnosti. Rajko Krivošija nositelj je tih kompromitantnih životnih trendova koji se filistarski okreću osporavanim iluzijama života i suživota u fovističkim nasrtajima pustolovnih preživljavanja: „Stoljećima se tražila zemlja Dembelija u kojoj vladaju svakojaka čudesa (...) U Dembeliji ne postoji sutra, postoji samo danas. Sutra ne postoji jer će i sutra biti kao i danas, danas i sutra su isti. Uvijek isti, nasmijani i siti. Osmijeh ne košta ništa.“ Ironijski odmak u licemjernom autsajderskom uzviku „Dođite k nama, nije sve tako crno“ naglašava kontrapunkt preživljavanja, kad se snovi i stvarnost psihopatski sudaraju u traženju identiteta. Džambo-plakati koji sugeriraju uskost duhovnog horizonta i mali grad Koprivnica nisu lišeni tragikomičnog konkubinata u kojem su korumpirani političari i reperkusije preljuba osvijetljeni uskim, tananim tragom svjetlosti zbog čega je i motrenje prodornije: „Ono što ga je doista oduševilo kod plovidbe, što se poklopilo s važnim dijelom njegove osobnosti, bila je perspektiva. S broda se uvijek hvatala šira perspektiva, panoramski kadar u kojemu mnoštvo inače nepovezanih detalja postaje dio jedne cjeline.“

Rasplet Mala Lavsa na kraju knjige Nije sve tako crno donosi narativni smiraj i naglašenu obvezu osjećajnih rezonancija, naime, autorsko pero Darka Pernjaka, koji je priču osmislio dinamikom zbivanja i pustolovnih evenata, ne miruje, jer je kompozicijski razigran i opčinjen hipnotiziranim životom, koji je osviješten kao protuudar marginama na koje se život često svodi.

“Nije sve tako crno” Darka Pernjaka: Kompleksan roman o jednoj nesretnoj ljudskoj sudbini

Novi roman hrvatskog književnika Darka Pernjaka dobiva na vrijednosti jer čitatelju omogućava upoznavanje s likom koji zbog osobne tragedije ne mari previše za opće društveno stanje.

KOPRIVNICA – Likova poput Rajka Krivošije u hrvatskoj književnosti pomalo i nedostaje. Naime, u našem književnom stvaralaštvu koje je uvijek određeno i omeđeno utjecajem društva, rijetko se stvaraju likovi koji su krajnji individualci poput Krivošije i tipičniji su za, primjerice, zapadnoeuropske književnosti. Baš stoga »Nije sve tako crno«, novi roman hrvatskog književnika Darka Pernjaka, dobiva na vrijednosti jer čitatelju omogućava upoznavanje s likom koji zbog osobne tragedije ne mari previše za opće društveno stanje. Istina, znaju se i njemu »omaknuti« dobre procjene i ocjene hrvatske suvremene realnosti poput one o tome kako je »smisao politike već odavno vlast i reizbor – sve ostalo su samo folklor i politički bodovi«.

Također, kroz smiješnu Agenciju za europsku učinkovitost, u kojoj Krivošija radi, jasno se oslikava i kritika sve birokratiziranijeg hrvatskog (i europskog) društva, a posebna priča cijelog romana je utjecaj suvremenih promidžbenih magova i sveprisutnih reklamnih poruka na život čovjeka. No, u osnovi »Nije sve tako crno« prije svega je roman o jednoj nesretnoj ljudskoj sudbini, ne odviše vezanoj za društvo u kojem se život glavnog lika odvija.

Kafkijansko traženje sreće

Krivošiju upoznajemo na pragu njegovih pedesetih kad dolazi u Koprivnicu jer je dobio posao u Agenciji za europsku učinkovitost. Posao u manjem gradu prihvatio je ponajprije jer se tako može lakše »sakriti od sjećanja« te možda stvoriti i nova. U početku mu se čini da će tako i biti. Na poslu mu ide sasvim dobro te postaje pouzdani suradnik svog šefa, a jako mu dobre ide i na ljubavnom planu jer ostvaruje dvije jake veze koje bi se, izgleda, mogle pretvoriti i u nešto dugoročnije i stabilnije. No, nesreća koja ga cijeli život prati kad je riječ o odabiru žena, iznova će mu pokvariti sve planove pa na kraju romana Rajko Krivošija poražen i iscrpljen odlazi iz Koprivnice s nakanom da se tih desetak godina do mirovine ostvari kao svjetioničar na nekom od kopna što dalje udaljenom jadranskom otoku.

Navoditi pojedinosti vezane za sadržaj, posebno uz ljubavne avanture, obrate i preobrate koje Rajko K. doživljava u tim vezama zaista nema smisla, ali svakako treba reći kako ih ima dovoljno da se ovo djelo smjesti u onu vrstu proze u kojoj se isprepliću ljubavni, psihološki, humoristični pa i društveni roman. Štoviše, Rajkovi bezuspješni pokušaji traženja vlastite sreće na trenutke djeluju i pomalo kafkijanski te još češće crnohumorno, sarkastično, čak i groteskno, posebno u jednoj od završnih koprivničkih scena kad nehotice svjedoči seksualnom činu žene koju je preoteo drugom muškarcu pa sad kaznu za to plaća baš onim čime je i sam došao do nje!

Susreti realnog i nerealnog

Tužna priča o nesretnom Rajkovom životu krunu i svojevrsni smisao dobiva u završnom poglavlju romana odvojenom od ostatka knjige ne samo posebnim nazivom »Mala Lavsa« (ostala poglavlja romana označena su samo rimskim brojevima), već i činjenicom da u tom dijelu Rajka više nema, ali nam priču o njemu i njegovom životu upotpunjuje njegov sin Mario. Upravo taj dio, kao i prethodna završna koprivnička zbivanja vezana za Rajka, pojasnit će nam njegovu mračnu i gorku životnu prošlost koja ga je kroz tragičan zločin vezan za obiteljsko nasilje i dovela do toga da u predvorju starosti bezuspješno pokušava sagraditi novi život.

Priču o Rajku Krivošiji Darko Pernjak prenio nam je ponajprije prikazujući njegovu svijest, dakle psihičko i emocionalno stanje, pri čemu svaki osim završnog dijela počinje trenucima njegova buđenja, trenucima kad mu se u svijesti miješa san i stvarnost, mašta i zbilja. Tih »susreta« realnog i nerealnog kod Krivošije je podosta, bilo da se često zna tako zamaštati da isključi stvarnost te, primjerice, vodi duge dijaloge s Indianom Jonesom, ili pak – a to čini kroz cijeli roman – čitajući reklamne poruke s jumbo plakata nastoji te sentence primijeniti na svoj život, otkriti u njima neko značenje za sebe samog, čak i predvidjeti zbivanja prema njima.

Znalačko korištenje dijalekta

Uz govorne dijelove kojima nam oslikava složen svijet Rajkove pomalo i ranjene psihe, Pernjak koristi i niz dijaloga (koje, što baš nije uobičajeno, odvaja od ostalog dijela teksta smještajući ih skoro pa na sredinu stranice) čija je posebna vrijednost u znalačkom korištenju dijalekta pa »čujemo« i čitamo podravski kajkavski, književni štokavski, ali i čakavicu gradišćanskih Hrvata. Kad se svemu tome doda i činjenica da radnja ne teče linearno, već nam kroz svoja »razlomljena« sjećanja Rajko nakon buđenja priča ne samo o tome što je bilo jučer ili prekjučer, već i kako je došlo do njegove obiteljske tragedije, onda je jasno da roman »Nije sve tako crno« predstavlja jednu kompleksnu cjelinu koja čitatelje može naći i kod onih zahtjevnijih ljubitelja književnosti, ali i kod onih kojima će sasvim dovoljno biti »uživati« u ljubavnim, često i pikantnim, trokutima i četverokutima ove Pernjakove štorije.