Ljerka
Car Matutinović
DEMISTIFICIRANJE STVARNOSTI
Ščukešina,
Pero Pernjak
Već
je svojim romanom „Pozitivna nula“( 2009.) Darko Pero Pernjak pokazao osebujnu
elokvenciju proznog iskaza koja se očituje okretnošću kazivanja, raznovrsnošću
tematskih preokupacija i paradoksalnim, gotovo protuslovnim narativnim
rješenjima. Odabirući frivolne teme u nukleusima ispraznih života, on se
odupire rutini svakodnevice ne tražeći pod svaku cijenu u ritualu svojega
narativnog postupka ono što provocira fun
ili cool atmosferu, jer mu je
ravnodušnost strana a umjetnička transformacija poželjna.
U
knjizi proznih uradaka pod paradoksalnim nazivom „Ščukešina“ donosi šest
podužih proza („Ščukešina“, „Prsten“, „Ruwenzori“, „Surferice iz kvarta“,
„Drašov zapis“, „Zasjenjenje“), koje su na razmeđi autentičnog iskustva i dijahronijske
alegorije što narativnu sadašnjost mistificira simbolikom i mimezom.
Raznovremenost zbivanja i imitacija virtualnog fiktivnog svijeta pruža
čitatelju trenutačnu magiju suautorstva. Tako čitatelj povodeći se za piscem
postaje svojevrsni homo faber te mu
se čini da sudjeluje u stvaralačkim kombinacijama samog autora. Međutim,
čarolija se prekida povratkom u neizbježnu stvarnost:
“…Odjednom sam od sebe
shvati svu tu težinu hrvanja sa stvarnošću; fiziološka ograničenja i društvene
uvjetovanosti. Osjeti pritisak sa svih strana; zidovi, plafon, trbuh, prijeki
pogledi, jecanja u telefonskoj slušalici, neispunjeni planovi; sve ga je to
gušilo.Shvati kako bi vrlo lako u jednom od ovih dana mogao nestati u viru vode
zahodskog kotlića. Sve je manje bilo razloga za buđenje u novim jutrima.“ („Zasjenjenje“)
Ambivalentnost
piščevih proznih postulata raskriva distinktivne identitete koji se u stvarnom
miljeu čine pomalo groteskni ali i na granici banalnog. Uostalom, populacija
banalnog je danas in. O tome nam
svjedoče razne etno-popjevke i vulgarizacija govora. Suočen s tim vizurama
autor je napisao dinamičnu, komunikativnu pripovijest koja bi se mogla
ostvariti i na sceni („Surferice iz kvarta“).
Posebnu
pozornost zaslužuje proza „Ščukešina“ osvježena živahnim podravskim dijalektom.
Sam augmentativ u naslovu koji ima pejorativno značenje odražava piščevu
intenciju koja je i empirijska i ironična u isto vrijeme, iako su to dvije
nepomirljive kategorije. Životnost simultanih prizora pojačava ponavljanje. I
tako bi se sva zbivanja u ovoj prozi mogla svesti na onu poznatu latinsku
izreku: „Vulgus vult decipi, ergo decipiatur“ („Svjetina želi biti prevarena,
neka dakle i bude prevarena“):
„…Brle nikad nije vidio lica ljudi
koje bi nasamario jer se kasnije trudio biti što dalje, daleko od njih.Niti mu
je padalo napamet da proučava te izraze. Uvijek se pitao prođe li licem prvo
trzaj boli zbog gubitka, trzaj razočaranja ili sjenka bijesa. Sad je bila
prilika da te promjene prouči izbliza. Dobro se unio u Brenkino lice kako bi
konačno to vidio.
„Nema ščukešine?Ščukešine tak velke
da sem ju moral z kolima voziti i još joj se repušina po prašini vlekla?“
Brenkina je ponavljao i dalje ne mijenjajući svoj razdragani izraz lica.
Brle je pak primijetio prizvuk
ozbiljnosti što je značilo da neće nadoći prvo bijes nego boli i razočaranje.
„Nema je u kolima“, sućutno je Brle
konstatirao.
„Nema?“
„Nema“.
Je, ak je nema onda ju je sigurno maček
odnesel“, neočekivano mu odgovori Brenkina usput se zahohotavši u laganom
hropcu.
„Mačak? Što to znači? Neki mačak da
je odnio ribu?Ali ona je bila tako velika da je mačak ni u kojem slučaju ne
bi…“, zastao je kad je konačno shvatio da je poput zadnjeg papka nasjeo na
pripremljenu šalu.“
Memoarska
proza „Drašov zapis“ vraća nas u neku vrstu intelektualnog spokojstva.
Jednostavnim riječima autor se prisjeća svojeg djetinjstva kreirajući kao na
slikarskoj paleti tople namaze boja koje čine uvjerljiv portret djeda Drageca
(Dede):
„…Zapisi nisu više bili namijenjeni
isključivo njegovom prisjećanju nego našem budućem iščitavanju. Ili je tek
bilježio bez neke svjesne namjere o važnim stvarima iz svojega života kako je i
na početku zapisivanja najavio, ne znam. Znam samo da me iz kutije ispunjavaju
mirisi starih kaputa, crne kožne torbe, orahovog ulja za kosu, žitnog tavana,
svježih vrganja, smeđe srpanjske prašine strmog vinograda- miris Dedinih ruku.“
Doista,
autor je svoju knjigu proza koncipirao u suglasju s vlastitim ritmom koji
oscilira prema odabranim temama svakodnevice u kojoj se on kreće autonomno, ali
je očigledno da ga prevalentno zanimaju
outsideri, gubitnici i slična čeljad.
Čitatelj
u svojstvu kritičara mora suzbiti osjećaj profesionalnog otpora prema novom i
još nepoznatom, dopuštajući da ga zaokupi osjećaj dobrodošle snošljivosti koji
književnom djelu ne oduzima prostore unutrašnje slobode, već mu pomaže da se
identificira i potvrdi. Zato kritičar u odnosu prema autorovu djelu treba biti u
ulozi tumača, interpretatora, i to je poseban oblik vrednovanja i
razumijevanja. Riječju: oduhovljeni proces koji književno djelo stavlja u prvi
plan ne izdvajajući ga iz konteksta vremena.
Darko
Pero Pernjak je u svome narativnom postupku budan, aktivan, nepopustljiv,
uvjerljiv. Jednom riječju: odabrao je pomalo nezahvalnu ulogu demistifikatora stvarnosti.
U
Zagrebu, 19. rujna 2011.