Globalne fascinacije ili farsična realnost
Ljerka Car Matutinović
Darko Pero Pernjak u svojoj je prozi, o kojoj je više puta bilo riječi na stranicama ovoga lista (Pozitivna nula, 2009, Ščukešina, 2011, Sve Mirkove procesije, 2012) priskrbio sebi titulu demistifikatora stvarnosti, jer je svojim narativnim postupkom odabrane paradokse i frivolnost tzv. realnosti osmislio na cool ili fun način, pokazavši pritom da ga u njegovu književnom postulatu ponajviše zanimaju gubitnici, autsajderi i njima slične transformacije.
Tendencije kao trend, performans i in, narativno pomiješane u svojevrsnom globalističkom konkubinatu, uvjerljivo otkrivaju autorovu zaokupljenost globalnim krivinama u kojima dominiraju farsične i bizarne improvizacije, podsjećajući nas da su one, te cinične opsjene, tu pred nama, samo što te imaginativne hirovitosti, te izobličene realnosti trebamo uočiti, a ne gurati pod tepih: „Odbor za očuvanje demokratskog poretka radi tajno, operacije samostalno izvodi tek nekoliko ponajboljih ljudi. Da se ne bismo krivo razumjeli, ne bavimo se kriminalom, ni blizu. Bavimo se popravcima demokratskih sustava i liberalizacijom svijeta samo dopuštenim metodama. Ne izazivamo ratove. Potičemo pluralizam interesa, relativizaciju povlastica, ukidanje staleških razlika. Ukratko, jednaka prava, jednaki uvjeti i jednake šanse za svakog čovjeka“ (Montecristo).
Naime, životni put glavnog junaka Boba Rušitelja (koji, opsjednut „demoliranjem uživo“, što će ga transformirati u junaka malih ekrana, ne preza od rušenja kuća malih, nezaštićenih ljudi), bezumno je usmjeren prema „delicijama američkog sna“, u kojem bi sve trebalo biti osigurano pod pokroviteljstvom „svevideće“ Kompanije: „Krajnji cilj života ne može biti život sam po sebi, već radost. Biti radostan svakog dana, svakog sata, svake minute tog kratkotrajnog boravka na ovome svijetu. Nakon svega svijet će postati vedrije mjesto, veliki zabavni park.“
Te farsične floskule šire se kopnom, zrakom, morem, virtualnim putem, i osobnost (ako to još jest!), podvrgnuta je nesmiljenom pritisku moćnih koji znaju da je njihov take it easy – terra incognita, jer sve se svodi na mukotrpni rad (do skončanja!) za tzv. Kompaniju koja stimulira i izmišlja otkaze. I neću sad surfati internetom u potrazi za američkim i inim uspješnicama koje apostrofiraju taj život egzistencijalnih aplikacija, u kojima je fenomen straha zgusnuto klaustrofobičan, a galopiranje za srećom nemilosrdno i iluzorno. Budući da sreću „ne nude u pilulama“, kako kaže Arthur Gordon, ljudsko biće postaje uznikom bez utočišta.
Možda će autor American Boba, Darko Pero Pernjak, potaknuti hrvatske naratore da za našega hrvatskog Boba osmisle hrvatski san (Croatian Dream!). Jer, budući da živimo u svijetu loših i malodobrih nakana, u svijetu sijaset tjeskobnih nepodopština, možda bi hrvatskom, a nadasve biću, trebalo odškrinuti neka fascinantna vrata drukčijega, boljeg, bivstvovanja.
P. S. Da ne bude zabune: u zemlji koju zovemo Lijepa naša.