Pozitivna nula

Fotografije uz članak 1
09.03.2009

Ljerka Car Matutinović

 

IRONIJA POZITIVNE NULA

Darko Pero Pernjak, Pozitivna nula

“Je li prekasno za promjene?”, pita se autor napetoga i dinamičnog romana (rekla bih: osviještenog!), koji, kako plovi prema kraju, postaje sve živahniji, definitivno probuđen. Kad bismo ga prema književnoteorijskom protokolu smjestili u prikladan pretinac, bio bi to ljubavno-pustolovni roman, začinjen modernim, uhodanim performansima, u kojima se događa trendovski život: izazvani bankroti, namještene prodaje dionica, korumpirani političari, preplaćeni menadžeri, netransparentna utrka za zmajevim repom i, kao šećer za kraj: preljub, raspad obitelji, farsični kopromisi... Čini se da nam je sve to odnekud poznato i da smo zasićeni time slušajući vijesti ili čitajući novine. A surfanje internetom posebna je priča. Pa dok je ono prvo pomalo tjeskobno i beznadno, internetske storije donose pregršt zlurade zabave. Eto, i sam autor ironično se pita: “Gdje si bio? Nigdje! Što si radio? Ništa!” Iako je pred naše duhovno oko sasuo otpatke nečijega životnog puta, koje onda vješto pokušava skrpati, komponirajući neku vrstu životnoga patchworka da bi se nastavilo nešto što sliči životu. Glavni je junak, protagonist, neokrunjeni glumac u live life farsi Tiki Kaniški, papučar domaćica, prevareni suprug, naivac, a iznad svega dobar otac djece koja nisu njegova. Da, upravo tako. Autor Darko Pero Pernjak poput čarobnjaka stvara iluziju suživota izvlačeći iz rukava raznobojne rupce da bi njima prikrio istinu, a onda ih odjednom odbacuje kako bi na svjetlo dana ispala ogoljela životna zavrzlama u kojoj je žena bankarica, preljubnica i šefica, a muž potaknutom dobrotom neočekivano postaje ocem djeteta kojemu nije biološki otac. Na kraju pak na scenu stupaju svakovrsni kompromisi: pridošlice se pridružuju obitelji, preljubnički su grijesi oprošteni, svi se vole i žive u tragikomičnom konkubinatu. Štoviše, Tiki postaje junak dana jer hvata opasnoga piromana.
Roman Pozitivna nula mogao bi se osmisliti na daskama koje život znače, ali i filmske sekvence pružile bi svojevrstan užitak publici, koja bi se gledajući ih zavaravala kako se to njima ne događa. Bio bi to neke vrsti odušak za sve nedaće i teškoće koje donosi svakodnevica. Život je, prema autoru, pun neželjenih prijetvorbi, samo što se neki s mukom zadrže na pozitivnoj nuli, a neki definitivno odu u minus. A iza svega je “duboki istinski žal zbog promašenog života”. Doista, teško je biti “pravim čovjekom na pravom mjestu”. Tiki Kaniški osjećao se kao nakon ugriza tarantule. Otrov se širio polako oduzimajući mu volju za životom. On nije bio, niti će biti onaj “iz prvoga reda”. Sve je bilo uzalud: “Kopnio je. Meso mu se otapalo oko kosti. Uskoro će se poravnati s ležajem, ishlapiti u patuljastu mumiju. Ostat će mu samo glava, poput trofeja što ga neki tamo amazonski ljudožderi ostavljaju od svojih žrtvi. Oživjeti kad se to neprijatelj najmanje nada!” Darko Pero Pernjak oživljava svoga junaka. Baca ga u život mijenjajući mu zacrtanu sudbinu. Autor postaje regulator, izravnava uspjeh i neuspjeh, ostavljajući svome junaku godine sudbinsku pukotinu, koju će on uvjerljivo iskoristiti kao – prolaz na novu razinu preživljavanja. To je izlaz u stilu deus ex machina. Jer, “moglo je biti i gore”.

Objavljeno u Vijencu, 2009. g.

 

 

* - obavezna polja