Vrijeme pravih kapetana

Fotografije uz članak 1
09.03.2015

Himeričan otpor svakodnevici

Ljerka Car Matutinović

Nemir je, mogli bismo reći, smisao nove knjige priča Vrijeme pravih kapetana Darka Pernjaka, naratora po vokaciji, koji se već vješto okušao u romanima, novelama i kratkim pričama (Somina, 2006; Pozitivna nula, 2009; Ščukešina, 2011; Sve Mirkove procesije, 2012).

Stalan nemir uvriježen je čovjeku. Nemir koji znači i opiranje i otpor stvarnosti u kojoj se zbiva „nagodba razuma sa samovoljom svakodnevice“. Sam naslov, Vrijeme pravih kapetana, paradoksalan je do paroksizma. Naime, ogorčenje, gnjev, nezadovoljstvo glavnog aktera Vida, koji svojim senzibilitetom otkriva ono što mu stvarnost uskraćuje, preoblikuje se od zabluda do ispaštanja. Pobuna je to simbolična i zato paradoksalna. Jer ona ne upućuje na prekid sa svijetom, već je sklona otporu, opiranju, osporavanju.

 

Glavni lik, Vid, koncipiran je kao osamljeno, izgubljeno biće, osvjedočenih etičkih vrijednosti. Oduhovljenim životom Vid ponire u sebe, izdvajajući se iz mnoštva. U tom oslobađajućem kontrapunktu on biva osiromašen, jer je izdvojen od pravih gubitnika koji toga nisu ni svjesni, izloženi gubitničkom „brbljanju“ o banalnostima svakodnevice.

Četrdesetak priča koje je objavljivao u Glasu Podravine donose svojevrsni presjek životnih situacija i događanja, riječju: tu „vražnju zamotavku“ od života (Krleža!), u kojem se, prepušten prijestupima, pasivnosti, nelojalnosti, zabludama i zabranama, „koprca“ mali čovjek.

Vid intenzivno komunicira sa svakidašnjicom, on sve to „gleda, vidi, rezignira, ali i opstaje“. U svijetu virtualnih čarolija, neostvarenih, opsjenarskih, fejsbukovskih ljubavi, nostalgičnih sapunica i potrošačkih pomama, on se priklanja, tražeći utočište, prirodi, snoviđenjima prošlosti kao nepopravljivi romantik. I naslovi priča aludiraju na trajan nemir i samovolju sive, izopačene svakodnevice (Nestizanje, Divljanje, Korov, Zveckanje, Lančićarenje, Visoke pete, Zaustavljanje punog mjeseca, Presuda, Friziranje...).

U literarnom kontrapunktu vremena, bivšeg (ondašnjeg!) i sadašnjeg, Vid, svojevrsni izopćenik, na mahove se zanosi poezijom poznatih i dragih pejzaža (rodna Podravina!), a onda se prepusti banalnoj svakodnevici u kojoj dominira grubost, sirovost, stupidnost pa će tomu podrediti i svoj način kazivanja, svoj prozni iskaz koji je tada odjek reportažnih kronika (tzv. žutog i crnog tiska). Jedno je sigurno: autor Darko Pernjak u knjizi kratkih priča Vrijeme pravih kapetana književnošću se brani od banalnih, globalističkih tlapnji vremena u kojem živi. Ne poistovjećuje se i ne miri s tim. Ne pledira za hipermoral, ali narativnim konstrukcijama naslućuje mogućnosti neke drukčije stvarnosti da bi se potpunije živjelo. Posebnu pozornost zaslužuje pogovor Lade Žigo Prošlost kao štit od sadašnjosti.

 








Lada Žigo                                 

 

PROŠLOST KAO ŠTIT OD SADAŠNJOSTI

 

Darko Pero Pernjak: "Vrijeme pravih kapetana"

 

Vid je "prosječan" čovjek koji radi za prosječnu plaću, ima kredit u švicarcu, žrtva je sive kolotečine društva koje je odavna s "repertoara" maknulo "programe" s duhovnim sadržajima. Razapet je između romantične prošlosti sa starim hitovima, dobrim filmovima, serijama i spikerima, s vrhunskim idolima i bezlične sadašnjosti koja je puna novinskih senzacija, reklama, nove "zlatne groznice" (otkupa zlata i srebra), Facebooka koji zamjenjuje starinsko udvaranje i iščitavanje ljubavi s lica.... Vid živi između realnosti i sjećanja, život bez perspektive pretvara mu se u monotoniju, iz monotonije "klizi" u monolog, nespreman da se srodi s novim "plastičnim" svijetom ostaje usamljeni sanjar, sjećanjima nastoji usporiti suludo vrijeme u kojem se svakog časa nižu nove vijesti, slike, trendovi i sve se izjednačava. To je kratak sadržaj nove zbirke priča poznatog književnika iz Koprivnice  Darka Pernjaka "Vrijeme pravih kapetana", koji iza sebe ima već pozamašan opus (romane "Procesija", "Kamengrad", "Pozitivna nula" te mnoge knjige novela i kratkih priča).

 

Vid je ukliješten između dvije generacije, ne razumije ni svoga sina koji živi u digitalnom dobu, gadi se hrvatske politike, zaglušuje ga buntovno vrijeme u kojem se stalno protestira i pljuje (po službama javnog prijevoza, po institucijama javne televizije, po gradskim urbanistickim uredima, po mirovinskim fondovima, po elektroprivredi...), ježi se od estrade, sve mu je prebrzo, prenategnuto, premasovno, prepovršno, sve mu je izokrenuto, pa se nastoji uravnotežiti promatranjem krajolika, "udisanjem" zvukova i boja prirode kako mu svijest ne bi sasvim posivjela. Žudi barem mislima uobličiti svijet koji je odavna izmaknuo svakoj logici, opire se velikom usisivaču koji sve kupi i trpa u isti spremnik, hvata se za ogradu kao samotnjak na opakoj buri. Ne želi da ga izjedaju fragmenti pomodnog života, ne želi da ga svijet razlomi, muči se sačuvati svoju cjelinu, katkada uspijeva, katkada ne, ali nastavlja unutarnju borbu s vanjskim svijetom, kao junak bez vojnika na bojištu bez granica.

   

 U kratkim pričama stalno se izmjenjuju sulude slike novog vremena i pjesnički opisi neba, oblaka, vrtova, neretvanskih madarina, opatijskih kuća, šumaraka – kombiniraju se ubrzavanje i usporavanje, urbano i poetsko, reportersko i literarno, pa tako autor, vještim preplitanjem različitih stilova, opisuje i razliku onoga i ovoga vremena. Glavni junak živi od usporedbi, da se ne bi zagubio u trgovačkom i materijalističkom, opredmećenom svijetu kao puka stvar – oživljuje u sebi ono ljudsko, u sjećanjima uživa u sporim taktovima svijeta, duhovnom samoterapijom obnavlja samoga sebe kako bi se othrvao prosječnosti. No, ostaje sam – gubitnik u vremenima sjajnih obećanja, puka kontura u blještavoj ikonografiji "zvjezdanog" doba. Dok se zub Johna Lenona i gaćice Merlinke prodaju za milijune dolara, on se zagleda u dugu i sanjari kako proći ispod nje; dok novine objavljuju morbidnu senzacionalističku vijest o vinovačkom Romeu i Juliji (o dva iskopana zagrljena kostura), on se gubi u slikama netaknutog krajolika, gubi se u sporosti, u magličastim mislima, da bi odagnao senzacionalističke slike smrti. Dok mu sin govori o ljubavi na Facebooku, Vid se sjeća poetične ljubavi Ane Karenjine i Vronskog, priziva ljubav kao dugotrajnu dramu s nijansama... Turskim sapunicama suprotstavlja stari Eros koji je imao priču s epizodama - zanosio pogledom, dodirom, da bi lagano rasplamsavao ljubav i strast. U vremenu poistovjećivanja Vid žudi različitost, individualizam, no individualizam nužno završava u osami.  Dok se na "Hrvatskom supertalentu" slavi plesač koji žonglira s božićnom jelkom, dok se dovitljivi Amerikanac Harmon upisuje u Guinnessovu knjigu rekorda zato što je stoosamdeset i pet puta mignuo obrvama, Vid priziva staro vrijeme svoga tranzistora s jednom jedinom radio stanicom, s pouzdanim vremenskim prognozama i pozdravima profesionalnog spikera. Vid ne može naprijed, ne može sustići novo vrijeme, pa ga nastoji pobijediti tako što u mislima odlazi unatrag - u poznatu okolinu, u stare vinograde, birtije, na stara izletišta. Prošlošću nastoji, paradoksalno, preduhitriti budućnost – želi ostati uljuljkan u sjećanjima kao u kolijevci, lijepim mislima ubiti sveopću rugobu današnjice.

 

Darko Pernjak veoma vješto prikazuje i unutarnje stranje glavnoga lika – iz bijesa on “klizi” u romantiku, pa zapada u melankoliju, potom se trza iz melankolije i opet ga obuzima prkos – emocije ostaju jedino osvetničko Vidovo oružje protiv “sile” vremena.

Zanimljivo je kontrastiranje prizora digitalnog doba i prizora prirode – iz bezličnosti se naglo zapada u svijet oblika, boja, u svijet koji ima mirise i okuse, iz virtualnog se ulazi u dodirljivo. Zapravo, (su)postoje dva svijeta – urbani svijet i svijet prirode koji se ne da preobličiti. No u našem (ne)vremenu svi žive život s ekrana, nema više subjekta, svi postaju objekti opće ponude. Vid, iako je gubitnik, ostaje subjekt, osviješteni promatrač poremećenog globusa, koji traga za još preostalim ljudskim i prirodnim slikama. Subjet koji nema koristi od svog dubokog subjektivizma! Ali, ipak svoje “ja” suprotstavlja onom općem i beznajačnom “mi”.

 

Priče Darka Pernjaka teku, čitatelj sad zastaje na detaljima (stari, pijani Joža, iscrpljena radnica koja u pauzi puši cigaretu), sad se prepušta apstraktnim opisima, sad prati brze slike vremena, sad se uvlači u slojevitu nutrinu glavnog lika. Izmjenjuju se stanja, priče stoga nisu dosadne, imaju ritma, slikovite su i misaone istodobno. Prevladava sjeta poput velikog sivog oblaka na kojemu plovimo, promatrajući ludi svijet odozgo. Sjeta je još jedino preostalo stanje čovjeka koji žudi za iščezlim vrijednostima - “nakljukan” je trendovima i reklamama, ali se gađenjem i opire hipnozi. Ostaje stoga uvijek “između” - zadanog i žuđenog, postojećeg i prohujalog. Taj “međuprostor” je zapravo glavna pozornica na kojoj se odvija Vidov život – odvija se bez publike, bez novinara, jer je glavni junak na pozornici sebe razgolitio, skinuo sve glumačke maske. Iskrenost i dubina ne zanimaju estradnu javnost, čovjek kao što je Vid ostaje jedini svjedok vlastita života. Usamljeni hodač koji laganim koracima prolazi kroz kaos kapitalizma. Misaono biće koje lebdi između ideala i okrutne zbilje. Čovjek pun ideja s one strane tržišta. Nostalgičar kojem je prošlost štit od lažnih heroja sadašnjosti.

 

Mnogi čitatelji u Vidu će prepoznati sebe. Stoga, iako je glavni junak izdvojen iz svijeta, priče o njemu zasigurno će doći do čitatelja koji, baš kao Vid, žude neki drukčiji, bolji svijet, svijet susreta i dodira, svijet bez praznih očiju koje površno promatraju  isprazan repertoar današnjice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

* - obavezna polja