Procesija

Fotografije uz članak 1
27.06.1996

 

Božena Loborec

 

ROMAN NA KAJKAVSKOJ ŠTOKAVŠTINI

Procesija, Pero Pernjak

 

Peri Pernjaku ime je Darko, Pero mu je nadimak. Pero (Darko) Pernjak objavio je ove godine u svibnju zanimljivi roman «Procesija». Pero – Darko rođen je u Koprivnici 1967., po zanimanju je inženjer geotehnike, zaposlen je u «Flori» u Koprivnici.

 

Dok su koprivnički pisci okrenuti pjesništvu (stariji kajkavštini, mlađi štokavštini), Pernjak je jedan od rijetkih mladih prozaika. Podulje piše prozu (uglavnom pripovijetke), ali dosad nije objavljivao pa mu je «Procesija» prva knjiga. Nada se da će biti podstrek drugim mladim prozaicima kojih, kažu, u našem gradu ima.

 

U dosad neobjavljenim pripovijetkama Pernjak je načinom pripovijedanja asocirao na tzv. roman toka svijesti (Virgina Wolf, James Joyce, Proust i drugi), tj. zanemarujući tradicionalnu fabulu, oslanjajući se na osjećaje i dojmove, stvarao je neku vrstu intimna dnevnika. Ovo je dokaz da je Pernjak uzeo sebi vrhunske «učitelje».

 

Roman «Procesija» nije roman toka svijesti već i zato što ima čvrstu fabulu, iako mnogi dijelovi romana podsjećaju na upravo takvo djelo. «Procesija» je roman o stradanju, o čovjeku (glavni lik je Mirko), o ljudima koji su bez krivice krivi, jer su se u ratnom metežu našli na «krivoj strani» pa to otplaćuju logorom. U ovom romanu na jednoj strani su obespravljeni ljudi, logoraši, kojima je oduzeto ono što čovjeka čini čovjekom – ljudsko dostojanstvo, a na drugoj su drugi i drugačiji: opijeni snagom, moći, surovošću, gnusni i zli. Autor npr. kaže: «Često je vidio kako putem ispred kuće prolazi kolona ljudi; dronjci u lancima, zgrbljeni, upalih obraza, koščatih ruku. Uhranjeni čuvari kao psi ovce, grizli su ih i tukli, tjerali «stado» da požuri. Smijali su se onako odsrca trampavosti okovanih u lance «ovaca». Uvijek su prolazili ….». To je upravo vjekovna procesija u kojoj se jednoga dana našao i Mirko. I nije uopće važno zovu li se psi-mučitelji baćuške (kao na početku romana) ili brekavci (kao na kraju romana) što samo «prizemljuje» fabulu, nego što je to roman o sudaru dobra i zla, sudar moćnog i nemoćnog. To je roman o progonjenom i progonitelju, pobijeđenom i pobjedniku. Na jednoj strani je bezgranična moć, a na drugoj stradalnik.

 

Pa i kad Mirko prestaje biti logoraš, kad se vraća u svoje selo, tragedija se nastavlja zbog nedobrodošlice i raznih interesa. A kad osnuje svoju obitelj, njegov život je samo lako ranjiva skrama ispod koje je neizlječiva rana bivšeg logoraškog života. A s tom ranom valja živjeti i – preživjeti. Preživjeti do novoga logora, do novih strahota, novih nasilja, do smrti.

 

A sve je to ispričano bez srcedrapadeljstva, plačljivosti, ganutljivosti. Stvarnost govori sama za sebe. No, ovu sumornost na kojoj počiva fabula romana, autor je prekidao vedrijim umecima, ponekad gotovo lirskim opisima, ostajući uvijek u okviru fabule. Npr. početak drugog poglavlja: «Nebeske visine. Prozirno plavo nebo, u njemu sniježni oblaci … Čisto sunce vrelim zrakama pikalo ga je po obrazima i ramenima … dok se bez otpora kretao dugim koracima kristalnim prostranstvom. Rajske čistoće! Ima li koga?».

 

Mirko je neškolovani slikar i to umijeće dat će mu malu prednost kod baćuške, ali u svome selu ne uspijeva koliko bi htio jer nije dozvoljeno biti drugačiji od drugih.

 

Autor nigdje izrijekom ne kaže da je Mirko Podravac, ali to nije bilo posebno isticati jer naš je čovjek prepoznatljiv.

 

Ova knjiga ima još jednu neobičnost: pisana je kajkavskom štokavštinom, upravo onako kako mi kajkavci govorimo štokavski pa ta jezična strana romana ostavlja dojam našijenstva, iako je zlo na svim meridijanima i paralelama uvijek isto zlo.

 

Objavljeno u Koprivničkom tjedniku 27.06.1996. godine.

 

* - obavezna polja