Kamengrad

Božena Loborec

SUKOB MOĆNIH I NEMOĆNIH

Nova knjiga Darka Pere Pernjaka Kamengrad

Darko Pero Pernjak objavio je prošle godine roman Procesija, a ove godine pripovijest Kamengrad. Pernjak (r. u Koprivnici 1967.) je inženjer geotehnike, zaposlen u «Flori». Dok su koprivnički pisci okrenuti pjesništvu, Pernjak je jedan od rijetkih koji piše prozu.

Prema knjizi prof. dr. Rudolfa Horvata «Poviest slob. i kr. grada Koprivnice (1943.) kazat ćemo najprije riječ – dvije o povijesti Kamengrada. Dr. Horvat prepostavlja da je Kamengrad jedan od najstarijih hrvatskih gradova koji je postojao u doba kad su na hrvatskom prijestolju sjedili kraljevi hrvatske krvi, tj. prije 1102. godine. O povijesti Kamengrada znao od 1309. Bijaše on svojina hrvatskih kraljeva, a njima, pa i Koprivnicom koja bijaše na njihovom imanju, upravljali su banovi i velikaši. Koprivnica postaje slobodni i kraljevski grad s određenim povlasticama od 1356. godine. Svemoćni Fridrik Celjski, kojemu pripadahu Varaždin, Podravina (Kamengrad), Međimurje, Zagorje, proglasio se 1445. banom, a uz to je otimao imanja hrvatskim velikašima i biskupiji zagrebačkoj pa Sabor naloži ugarskom vojskovođi Ivanu Hunjadiju (Sibinjanin Janko) da pokori Celjskog, te ovaj s velikom vojskom 1446. zauzme Podravinu, popali Varaždin i razvali Kamengrad. Vinorodni kraj Bilogore, koji se zvao Kevar ili Kuvar, što na mađarskom jeziku znači Kamengrad, jer Kamengrad poslije 1446. nikada nije obnovljen. Dr. Horvat kaže: «Time završava poviest toga staroga grada. Mjesto njega dobila je Koprivnica u 16. stoljeću za svoju obranu novu veliku tvrđavu s visokim zemljanim nasipima.»

Uz Kamengrad i njegove gospodare vezane su razne legende, a najpoznatija je, pripovijedala se naveliko u mom djetinjstvu, da se u ruševinama Kamengrada nalazi veliko blago. Mi smo djeca maštali o njemu ali smo se bojali Crne kraljice koja bijaše u narodu neobljubljena Barbara Celjska (živjela je u 15. stoljeću).

Pernjakova oveća pripovijest temelji se na legendi o zakopanom kamengradskom blagu koje je stoljećima čuvao Ratimir čiji se duh probudio u ovom vremenu, ali se on neće uplitati u ovovremensku radnju pripovijesti, osim na kraju pomažući glavnom liku Damiru da uhvati lopova. Ratimira i Damira povezuju zapravo, samo Isabele, jedna iz 15., a druga iz 20. stoljeća. Običnom vojniku, čuvaru kamengradskog blaga, Ratimiru, uzvraća ljubav plemkinja Isabela, a običnom koprivničkom radniku, skladištaru, uzvraća ljubav Isabela, direktorova kćerka. To je, zapravo sve što povezuje onovremenost i ovovremenost. Zaplet radnje ovovremenskog je naoko prenaivan, a o onom vremenu (15. stoljeće) iz ove knjige ne saznajemo gotovo ništa jer Ratimir i kamengradska legenda su samo okvir koji ima dodirnih točaka sa Sudetinom pripovijetkom Mor.

No autor je, čini se, htio naglasiti nešto drugo, ono što je vidljivije i snažnije istaknuto u njegovom romanu Procesija, a to je borba dobra i zla jer fabulom sugerira čitatelju da se borba dobra i zla nastavlja od 15. stoljeća (i prije) do danas, samo što je zlo dobilo druge oblike. Kao i u romanu i ovdje je sukob moćnih i nemoćnih, ali će se nemoćni (Damir, Ivica) ovdje pretvoriti u pobjednike. Okosnica ove pripovijesti može se svesti na jednu rečenicu K. Š. Gjalskoga koji u jednom svojem djelu kaže: «Vidio je kao zloća ljudska i glupost ljudska svoje orgije slavi …», a na zloću ljudsku Pernjakov glavni lik (Damir) ne može ostati hladnokrvan.

Podosta stranica opisuju ljubav Ratimira i Damira i njihovih Isabela. Ljubav je ovdje snažna emocija kojoj su u oba slučaja prepreka staleške pripadnosti koje će, jasno, ljubav nadvladati jer oni vole svoje Isabele u svim vjekovima. Stranice o ljubavi i jesu najsnažniji dio ove pripovijesti.

Glas Podravine i Prigorja, 13.06.1997.