Somina

Somina je također zbirka pripovijedaka, koja u devet naslova: Somina, Perdita, Ščuka u magli, Na - i - va, Konačno rješenje, Alfoldi, Prosim – molim, Konji, i N. P. nosi sve prethodno naznačene osobine pisca Darka Pere Pernjaka. Ovom knjigom on se kazuje angažiranim piscem, ozbiljnijim nego u prethodnima - u smislu zasijecanja u život suvremenog čovjeka.

Čovjek je oduvijek bio određen vremenom i prostorom; različitost, udaljenost, sporiji protok informacija… sve je to davalo izvjesnu nedostupnost i samim tim draž – motiv i razlog da se napreduje u saznanjima i dostizanju onih koji su ispred. I tako sve do globalizacije svijeta u veliki kavez, koji je na djelu, u koji smo prebrzo stigli i u kojemu se ljudi vrte ne znajući pravih odgovora kamo i kako dalje u svijetu koji je degradirao humano biće svijeta, sve izvorne vrednote, a vrijeme, kao da su mu krila ptice, prolazi bez predaha koji bi bio dostatan da se čovjek sabere i pronađe odgovor.

U tom smislu Somina je ekološka literatura, ona koja čisti , koja prirodi vraća dostojanstvo, a čovjeka opominje; globalno zagađeni duh vremena i njegove posljedice razotkriva u korijenu.

Prva pripovijetka u knjizi Somina, po kojoj je zbirka i dobila naziv, himna je prirodi sagledana kroz život Tome Piškog, prisilno umirovljenog policajca koji uz Dravu ribari, čekajući sominu – kapitalca starog stotinama godina, i koji je takav na ponos Drave, Jegeniša i svih malih dravskih voda u njenom okružju – sominu kakav  samo u lovačkim pričama postoji, i koji ga sa sobom odvlači u smrt. Ljudska pohlepa nema granica!

„Pravog čovjeka otkrivaju njegova djela. Ali izbor šutnje i djelovanja gubi smisao u samačkom životu. Jutros se na vodi osjetio usamljenim i spopala ga želja za razgovorom. Makar o vremenu, o kojem svi sve znaju, a nitko si ništa u vezi s njim ne može pomoći; ili poskupljenju, nogometu, ribama, štapovima, rolicama, Dravi, politici, ekonomiji, alkoholu, poljoprivredi, atletici, o mravu, o mušici; ma o čemu. Zaželio se društva.“.

I kao da se društvo okupilo oko Tome, u nastavku ove knjige mnoge od tih naznačenih tema pisac će raspravljati, u realističkom ozračju, u kojemu baš slika stvarnog života naše svakodnevice na navedene teme biva literarizirana, postajući stvarnosnom prozom koja se pretače iz naracije u dijalog, u sjećanja i razmišljanja, stvarajući slike koje prolaze kao na ekranu. Naime, u Perditi Dejan je opčinjen televizijom, a sadržaj pripovijetke čine emisije koje prolaze ekranom televizora; nižu se sadržaji sve lošiji od lošijega, sve ubojitiji od ubojitijega, sve strašniji od strašnijega… izvještačeni život, amerikanizirani sadržaji – hororni svijet, moralno smeće servirano nam je od jutra do sutra, a mi se pitamo od kuda to nasilje među mladim ljudima, i od kuda izopačene vrijednosti koje čovjeku već dolaze glave.

Uloga medija, televizije osobito, neograničena je, ali odgovornost onih koji biraju sadržaje moćnoj sedmoj sili potpuno je zakazala, a šteta je nenadoknadiva i teško popravljiva.

„Prosjedio je tri sata buljeći u gluposti. Prevaren, nije stigao niti prebaciti na drugi kanal, tako su ga sredili“… „Amerikanizirao se, televizirao, filmizirao, dokumentarizirao, nasapunirao se i nareklamirao da je zaboravio. Zaboravio što je zaboravio. Ni mirisa, ni okusa, ni dodira, ni slutnje, ni težnje. Samo tuđe slike po cijeli dan.“.

Ogorčen, zaključuje protestom:

„Želim život, želim život, želim život.“.

U smislu stvarnosne proze i kritičkog, ekološkog daha u odnosu na naraslu društvenu hipokriziju morala ističe se i pripovijetka N. P. koja podsjeća na Baratićeva Osmog povjerenika, samo zato što je slična tema obrađena na slično sjajan način.

U pripovijetci N. P. sve bitno događa se na relaciji Savezne i lokalne demokratske stranke na prostoru  zabačene podravske ravnice... gdje „Turobna tišina razvlači se iz dana u noć, u jutro i podne, kroz petominutne stanke u poslijepodnevni drijemež. Život u gradu na rubu ravnice za takvih je dana bio privremeno stanje. Odgoda. U očekivanju…“.

Ozbiljna, za život ljudi i društva u cjelini i preozbiljna tema ostvarena je kroz smijeh iza kojega naviru suze. Politika i beskrupulozni političari upravljaju životima ljudi kao robom, a kada čovjek shvati, duboko je uronjen u pogubni svijet iz kojega nema povratka čista obraza.

Pernjakov mali političar, nikakav čovjek i stručnjak, loš gospodarstvenik Nemar biva upotrijebljen od viših, poslan - ne na otok Trećić, nego na Bermude, jer: „na Bermudima se jeftino nabavljaju prave kubanske cigare“, a njegov posao je bio ugodan i raskalašen život i samo udaranje  pečata. Sve dok nije afera otkrivena, a na žalost, kao što Pernjak navodi i kao što naša stvarnost pokazuje „u aferi ne mogu stradati krupne ribe.“. I to je ono što je pogubno, i na što pisac ukazuje u pripovijetci koja se čita u dahu.