Obavezna lektira

Zoran Ferić: Na osami blizu mora

Kao što autor kad se rukopis otisne u knjigu, a knjiga krene u vlastiti život, gubi kontrolu nad ''vlastitom pričom'', tako se i čitatelju može dogoditi da nakon pročitanog djela odluta u posve neočekivanom smjeru, da ga zaokupe asocijacije i zaključci koji i nemaju direktne veze sa sadržajem djela. Upravo to mi se kao čitatelju dogodilo s romanom Zorana Ferića ''Na osami blizu mora''. Knjigu sam započeo čitati u idealnim uvjetima, pred kraj ljetovanja, na plaži uz posljednji ljetni lom valova. Dogodovštine nestašnih hormonima nabijenih Zoranovih mladića s Raba potpuno su me zaokupile. Luka, Gavran, Boris, Škemba, Kenjo naspram turistkinja i domaćih cura u akciji. Sa zanimanjem sam pratio pripovjednu nit, zajedno s 'rapskim galebovima' upadao u nove i nove ljubavne avanture. Obuzelo me ono hipnotičko stanje čitateljske nestrpljivosti, morao sam otkriti što ima dalje. U gradu Rabu proveo sam jedno dugo ljeto svojih tinejđerskih godina. Lako sam se uživio u atmosferu ljetnog ljubavnog života,  prepoznavao se u uspjesima Zoranovih mladića, pomalo relativizirao svoje ondašnje galebarske neuspjehe. Proživjeti još jedno to sveto stanje između hladnokrvnog zavodnika ili zaljubljivog romantika, tko u tome ne bi uživao? A kad sam došao do kraja pomalo sam se razočarao. Zadnje poglavlje djelovalo mi je bio nekako prazno, usporeno i plošno. U njemu se priče dotične generacije rapskih mladića i djevojaka poput mozaika slažu u povezanu narativnu cjelinu. Kao da mu je jedina namjena opravdati labavu strukturu romana, na što se autor sam kroz Lukine riječi autoreferira u dionici kad putuje u Poljsku; da je upravo to što čitatelj upravo čita roman labave strukture. Logika mi govorila kako je takvim krajem roman nesumnjivo zaokružen, priče zatvorene, sudbine dorečene. Ipak, žalosno sam zaklopio zadnju stranicu knjige. Kraj mi se učinio umjetnim, namještenim. Nije bilo pomoći. Ipak niti nakon nekoliko dana nisam prestao razmišljati o ''Osami''. Odmotavao samo ponovno radnju, u doslovnom smislu nabrajao što se kada događalo i došao do zanimljivog zaključka. U zadnjem poglavlju izostaju eksplicitne scene, u zadnjem poglavlju nema zaljubljivanja, naročito ne onog ljetnog jednokratnog. Ova spoznaja bila je vrijedna podsmijeha na vlastiti račun. Iako sam jasno razlagao simboliku Zoranovog pripovijedanja, vidio kroz tkanje seksualnosti da nema samo lovca i samo lovine, i kad misliš da si lovac ti si samo ulovljen, odnosno i kad misliš da si ulovljen ti si zapravo lovio. Ne postoji jednosmjerni odnos. Nevinost s početka romana ne odnosi se na fizičku nevinost, nego na moralnu, na stanje zdrave naivnosti – nevinosti koju su glavni junaci i njihove žrtve nepovratno izgubili. Cijelo vrijeme sam aktivno razmišljao o karakterizacijama likova i mogućim zapletima. Unatoč tome ulovio sam se na udicu seksualnosti i protutnjao do kraja romana bez zastajkivanja pa se razočarao u kraj. Osjetio sam se izmanipuliranim, niti primijetio nisam da sam provučen kroz dimnu zavjesu i zapleten u mrežu koju mi je autor vješto postavio.

I tako sam se posve neočekivano našao usred svojeg starog referata  naslova ''Energija u književnosti''. Energija u hrani, nafti, žicama, Suncu i nepomičnom kamenu, pa zašto onda ne i u književnosti. Pokušao sam je pronaći u riječima i rečenicama. Ako se energija definira kao nešto što je sposobno pokrenuti određeni sustav, onda bi energija u književnom djelu bila njegova sposobnost pokretanja svijesti čitatelja. Nisam tada bio jak na primjerima, više sam se teoretski poigravao, pa sam si nakon izlaganja dao u zadatak primijeniti svoju teoriju na neku konkretnu knjigu. ''Osama'' me vratila na nedovršeni zadatak. U svakom poglavlju priča se raspliće prema seksu i oko njega. Luka i Slovakinja, Luka i Constanza, Lena i Gavran, Gavran i mnoge druge, ljubavni trokut između Škembe, Dagmar i njezine majke, Borisova nona i njeno propalo vjenčanje te njen kasniji život u Africi i povratak, Boris i Belgijanka Marie, trokut književne agentice Ines, Lene i njenog muža; sve su to odnosi koji se uzgajaju i rastu prema eksplicitnom opisanom seksu i kasnijim vrlo konkretnim posljedicama. Ako znamo da čovjeka, uostalom kao i svako drugo živo biće jer bez seksa nema ni produljenja vrste, uvelike definira i pokreće njegova seksualnost, onda pisanje o seksu nije ništa drugo nego, prevedeno za potrebe moje teorije, pisanje o čistoj energiji. Pisanje o ljubavi i strasti, naročito kad to čini dobar i dojmljiv autor poput Zorana, nužno u čitatelju izaziva proživljavanje cijele lepeze vlastitih osjećaja, prisjećanja kao i neostvarenih planova. Proces poistovjećivanja koji je uobičajen za svako čitanje u ovom slučaju se poput dobrog kontaktnog ljepila zalijepi za aktere radnje i ne popušta tako lako. Pobuđene svijesti čitatelj lako klizi niz roman, obuzet starim dobrim pitanjem: što je dalje bilo? Kad kroz energetsku prizmu promotrim roman, ''Osama'' je prepuna buktinja, dinamična i zanimljiva, dojmljiva i pamtljiva. To što završetak nije u skladu s mojim očekivanjima, sad s novim pogledom na roman, potpuno je nevažno, kado da govori više o meni nego o kvaliteti djela. Jer završetaka tijekom romana ima nekoliko, a sam kraj, poput stvarnih sudbina, otvoren je prema svim pravcima. Čak ni sudbina pokojnog Gavrana nije zapečaćena, život mu se pretvara legendu koja kreće u novi zasebni život.

Tematiziranje ljetnih ljubavi, jednokratnih romansi, ljubavi s rokom trajanja, i njihovo postavljanje u kontrapunkt tradicionalnom konzervativnom okviru, novi je i originalni prilog hrvatskoj književnosti, odnosno hrvatskom kulturnom naslijeđu. A kako je seksualnost u Hrvata, a posebice seksualni odgoj,  već duže vrijeme vrući krumpir u hrvatskoj javnosti ''Osama'' se zasigurno neće neopaženo provući kroz dušebrižničko radarsko polje. U tom smislu odmah dajem svoj glas preporuke: ''Osamu kao obavezna lektira iz seksualnog odgoja!''. Eh, tako je to s naracijama koje obiluju energijom, čitatelj ne može tek tako zaklopiti zadnju stranicu knjige, priča se vraća i vraća ….

Darko Pero Pernjak