Dan Općine Đelekovec

 Vrlo često osjećamo se poput glumaca u vlastitom životu. Pred nama je cijeli niz različitih uloga koje igramo kako prolazimo putem kojem nam je sudbina namijenila. Tako na početku života imamo ulogu djeteta, sina; potom, oca i supruga; onda smo nužno nekome susjed, prijatelj, radnik ili šef; naposljetku smo djed i umirovljenik. To su otprilike neke uobičajene uloge kroz koje nas većina prolazi ili će proći. U procesu karakterizacije Mirka Viriusa kao književnog lika romana Sve Mirkove procesije naročito sam vodio računa o svim njegovim ulogama u životu. O onim općima kao i posebnim koje Mirka čine drugačijim od drugih. Mirka Viriusa prije sve poznajemo kao slikara. Postoje svjedočanstva kako je od najranijih dana bio sklon vizualnom izražavanju što je i logično jer bi bilo nemoguće da netko tko se u svojim četrdesetim godinama prvi puta prihvaća slikanja ostvari tako velik umjetnički napredak. Slikarstvo, osim što je ono po čemu ga pamtimo kao povijesnu ličnost, neodvojivi je dio Mirkove osobnosti. Stoga sam scene njegovih slika iskoristio i kao scene romana smatrajući da ću tako dati autentični uvid u njegovu osobnost. Ne manja važna uloga koju je Mirko igrao u svojem životu je uloga tamburaša. S djecom i pastorcima svirao je po svatovima i zabavama. Tu njegovu dimenziju postavio sam u kontrapunkt s njegovim ratnim i logoraškim putom. Dani golgote obilježeni su borbom za goli život i propitivanjem o smislu života. Pjevanje i sviranje zasigurno mu nije bio samo način dodatne zarade. Pretpostavio sam da moj književni Mirko u muzici tražio ekstatična stanja koja su mu nedostajala u dotadašnjem životu. U nevjerojatnom zapletu kakav samo sudbina može donijeti, zbog tambure Mirko postaje svojevrsni vođa 'seljačke bune', što je događaj koji također obrađujem u romanu. Poreznici u namjeri da naplate i napakoste Mirku odluče oduzeti mu muzičke instrumente čemu se Mirko usprotivio. Cijeli Đelekovec se na njegov poticaj digao na noge i protjerao kraljevske jugoslavenske poreznike iz sela. Navodno da se te godine više nisu vratili. Mirko također shvaća kako je postao uzor i moralni autoritet mnogima oko sebe, razumije tu odgovornost pa se po cijenu vlastitog života u pacifističkoj maniri koje se ne bi postidio niti Ghandi, suprotstavlja ustaškom režimu. Oko godine dana svaki dan očekuje da će ga uhititi no odbija pobjeći i priključiti se Partizanima ili se sakriti na neko treće mjesto, sve dok ga naposljetku nisu odveli i ubili, sasvim svejedno da li metkom ili torturom. Uloge slikara, tamburaša, dobrog supruga, oca i očuha, logoraša, vojnog bjegunca i borca za pravdu i istinu su uloge koje sam htio posebno naglasiti u karakterizaciji književnog Mirka Viriusa. Zanimljiva je također činjenica da je Mirko do regrutacije i odlaska u rat do dvadeset i četvrte godine bio sluga na grofovskom imanju u Rasinji. Radi se o periodu od gotovo deset godina koji je zacijelo ostavio traga u Mirkovom karakteru. Međutim tu epizodu, kao i neke slične, nisam obrađivao jer sam se bojao da bi skrenule pozornost s glavnih Mirkovih vrlina. Smatram kako se po povratku iz rata u Mirku nešto prelomilo, da je preuzeo kontrolu nad svojom sudbinom i da je na neki način tek tada započeo njegov pravi život. U tom periodu dosegao je sve svoje sretne trenutke. To je život koji želim da čitatelji pamte, jer tek to je bio pravi Mirko.

Mirkova posvećenost, beskompromisnost, istinoljubivost i moralnost s današnje distance nam djeluju pomalo naivno, a ne bi smjele. Zar smo se toliko promijenili u međuvremenu?

                                                           Darko Pero Pernjak