ISPOD ČEKIĆA 2!

Nisam neki cmizdravac i ne žalim se za svaku sitnicu, ali nekad čovjek ne može izdržati, mora se oglasit, podijeliti s nekim svoju bol. Bilo bi lako da hodam po birtijama i pijem. Riješio bih to već ove večeri. Piva; dva – tri, rakije; dvije – tri; tako do u nedogled; trening kružnog toka materije. Može i analiza dijalektike s naklonjenom konobaricom. Plakanje na ramenu jedine srodne duše u univerzumu. Duboki dekolte. Sutra ujutro bio bih kao nov. Nisam taj tip, ne hodam po birtijama i ne pijem, to mi je strano i mrsko. Kad sam ja, a znam da sam to jer mi je to rekao moj najbolji prijatelj iz djetinjstva Željko kojemu bezgranično vjerujem, papučar. Mislim, ne osjećam se tako, samo prenosim što drugi misle o meni. Sinu od trećeg mjeseca mijenjam pelene. Emilija se osjećala loše, duševno loše. Obitelj se bojala neke postporođajne depresije pa sam trebao biti dodatno senzibiliziran za njene potrebe. Nije mi bilo teško. Naposljetku, Štefek mi je stvarno najvažniji na svijetu. Hranio sam ga na dudu, kupao,uspavljivao i mijenjao mu pelene, osjećao sam da radim najnormalniju stvar na svijetu. Papučar ili ne, dijete sam trebao odgajati, nisam imao izbora. Razumio sam Emiliju, nije njoj bilo lako nositi se sa svim time, tako odjednom, od poroda. Nikada nije voljela peglati, ni prije. Mislim, pegla ona ono što treba, samo posteljinu, kuhinjske krpe, pulovere, majice kratkih rukava i traperice - ne, jer da se one samo moraju pravilno objesiti na štrik na sušenje pa se onda sve samo od sebe poravna baš onako kako treba. Meni to ne odgovara, volim kad se roba onako svježe izglačana pospremi u ormar, onda miriše na urednost i čistoću. To mi je kao neki fetiš iz djetinjstva, pojma nemam. Valjda zato kad sam odrastao kod bake. Eh, a za to se, kad već to volim, moram onda sam pobrinuti. A kad već peglam, što je to još košulja, dvije više. Speglam sve pa barem znam da je sve mirisno i na svojem mjestu. Onda, kad se već motam po kuhinji operem suđe i skuham za sutra. Nije mi to nikakav problem. Već samo se toliko izvježbao da bi mi nedostajalo da navečer ne kuham i ne pospremam kuhinju. Barem znam što ću imati sutra za ručak. Vidite da doista nisam zahtjevan muž. Da ne bih doista bio, kako mi to moj Željko predbacuje, totalni papučar ponekad se razljutim pa vičem. Ono, cipele su razbacane po hodniku ili opet nisi objesila kaput na vješalicu ili pospremi već jednom taj svoj grudnjak s fotelje. Zavičem glasno, da cijelo susjedstvo čuje. Ponekad se toliko razljutim da travnjak ne pokosim na vrijeme. Eh, a to ona najviše mrzi. Imamo tu malu terasu što gleda na dvorište. Popodne je na njoj hladovina, tamo voli s prijateljicama popit kavu i uživati u pogledu na, kako to voli istaći prijateljicama, svoj engleski travnjak. Kad ne pokosim onda shvati da je pretjerala. Dopušta mi navečer da joj se u krevetu približim, dopušta mi da je ljubim gdje želim i općenito da radim s njom što želim. Mislim da se Emilija niti u tom pogledu ne može požalit na svoga muža, odnosno mene. Trudim se biti redovan i kvalitetan jer znam da je to pravim ženama poput Emilije izrazito važno. Doduše, uvijek mi je bilo čudno što je tako tiha za vrijeme onih naših trenutaka, nisam je nikad čuo da uzdiše niti mi išta govori. Pa što, mislio sam si, nisu svi ljudi isti. Onda opet, sad nakon svega, više ne znam. Više ništa ne znam. Nakon ovog pisma što je ispred mene na stolu pitam se … ma pitam se o svemu. U zaglavlju piše, muka mi je čak i u mislima ponavljati to što piše pa si to ponavljam skraćenicom HERD. Naslovljeno je na nju osobno. No, ipak ću vam reći, mojoj ženi poslalo je pismo Hrvatsko erotsko društvo. Da, HERD, neću više to ime pod punim nazivom ponavljati, vrti mi se u glavi od njega. Gledam ga već neko vrijeme i dvojim, trebam li ga otvoriti. Izjedam se jer ne znam kakve bi moja Emilija mogla imati veze s njima. Mislim, da se razumijemo, nisam ja nikakav moralist niti kakav netolerantan zatucani tip. Trudim se biti u trendu, rasno i spolno sam osviješten. No, ipak … Prokleta mašta neda mi mira, zamišljam Emiliju na sastanku HERD-a, zamišljam je kako se učlanjuje, ispunjava formular, valjda stavlja križiće kod sklonosti ka posebnim užicima. Grizem se, jako se grizem, koliko god da se trudim ostati priseban. Mislim, zar sam to nakon svega zaslužio? Da, čudno mi je bilo što toliko česta izbiva od kuće. Te frizer, te masaža, te depilacija, te kromoterapija, solna soba, solarni paneli i što ti ga sve već ne, niti ne znam više na što sve ide. Ima nešto i s bioenergijom i morskim travama, na to ne ide svaki mjesec. Čemu sve to, pitao sam se prije. Sad mi u grlu stoji knedla. Ljudi, morao sam se nekome izjadati. HERD joj šalje pismo! Što, obavijest o rasporedu specijaliziranih seminara. Molim vas prijavite se najkasnije do … Moram prestat! Nije mi to dobro za živce, moram se sabrati. K vragu, valjda će doći doma, moram još i razgovarati večeras s njom. Tražit ću da predamnom otvori pismo. Neću je pustit, nek se odmah zna. Ako već mora ići neka vodi i mene sa sobom. A što ću ja tamo? Znate i već toliko meni da ja nisam takav tip. Nisam od onih hodaju okolo, kao tromi bumbari, sa cvijeta na cvijet. Ja volim dom, svojeg Štefeka i Emiliju. Možda bih i otvorio pismo da mi se ruke ne tresu. Čvrsto ih pritiščem uza stol, zubima škrgućem. Štefek bi u krevet na spavanje. Kimam mu glavom i ne ustajem. Dijete je već veliko, zna samo. Emilije još uvijek nema. Nema pa nema. Možda je na sastanku HERD-a. Plave i crvene pruge na tapetama su se potpuno zapetljale. Nisu više ravne. Više ništa nije ravno. Niti kazaljke na kuhinjskom satu. Gdje li je! Mislim, kao da sam ja tamo neki debil, zašto ne porazgovara sa mnom o svojim potrebama, zna kakav sam, prilagodit ću joj se. Ljutim se, ali jedva čekam da se vrati.

Konačno dolazi, otvara krišom vrata, mislim, shvaća što se dogodilo, priznaje krivicu. Stiskam zube još jače i čekam. Onda dolazi do stola, vidi pismo, mislim sad je gotovo, od sada sve kreće, što će mi reći, što ću joj reći. Ah, što, mislim nisam neki tamo zmaj, oprostit ću joj naravno, ali mora me barem zamoliti za oprost i odmah prestati sa svime, ili me barem povesti sa sobom. Ne znam, više ništa ne znam, sada će biti najvažnije razgovarati. Čekam. Uzima pismo sa stola uz osmijeh. Uredila je pjege na licu laserskim tretmanom, sve prirodno, nema kemije, na niskim temperaturama. Da, k vragu, izgleda zanosno, bilo bi lakše da nisam zaljubljen u nju.

-         Oh dragi, pogledaj što smo dobili – pismo mi gura pod nos. Kao da su neraspakirane napolitanke. Neću ih!

-         Znaš što je to? – Emilija maše pismom. Ludim, što ću. Mislim, znam što je, ali ne znam. HERD, sotonski kult, burza prodaje tijela. Jebote, psujem iako nikad ne psujem, jebote eksplodirat ću.

-         To nam Hrvatsko ekološko društvo šalje zahvalu za onu donaciju što smo im prošle subote ispred placa dali. Znaš, ono, supovi na Cresu i medvjedi u Kuterevu.

-         Da, medvjedi – drhtavica me polako napušta, u očima su mi već popucale kapilare, nema mi spasa, glas mi je kao da progovaram iz dubokog bunara, kao nakon sto godina samoće. Ne znam bih li plakao ili se luđački smijao. Nije članica HERD-a, čak štoviviše, HERD niti ne postoji. Dobro je. Za sve su krivi ti vražji kozmetički tretmani i beskonačno tolerantno društvo. Sve to traje i traje … predugo sve to traje. Ne može to više normalan muž izdržat.