ISPOD ČEKIĆA!

Dok se ispred mene češka, tamo dolje ispod stola po nečemu, postariji gospodin, valjda Rudi, nisam mu ja valjda njegov Bobi iz onih viceva gdje su se Mujo i Haso htjeli drugačije zvati, misli mi otkazuju poslušnost, otimaju se i bježe. Vani je sparno, rado bih skinuo omču od kravate s vrata, raskopčao košulju i popio pivo iz boce, naiskap ispred prve trgovine, najbolje selske. Betonska stepenica, otvarač na kratkoj špagi i prepuna čikopernica koju prazni samo vjetar. Nema boljeg. Nema pravde na ovome svijetu. Kao da nisam htio nešto drugo od svojeg života, a dobio … čokoladu. Da, čokoladu. Već neko vrijeme iz govora sam izbacio proste riječi. To što sam trenutno još uvijek na dnu hranidbenog lanca, putujući prodavač noževa, ne znači da već sutra ne bih mogao biti, recimo,  vrhunski plaćen voditelj osiguravajućeg ureda. Moram paziti na rječnik, moram paziti na formu, svaka moja točka mora biti blistava, svaka izvedba uspješna jer nikad čovjek ne može znati tko te gleda i kakvu će ti poslovnu priliku ponuditi. Rudi me sluša otvorenih usta, čini se da je zagrizao. Kako ne bi, bio je idealna mušterija. Mladi penzioner, kuća na tri kata, u prizemlju gostionica koju je nekad vodio, a sad se toliko zasitio svega da je čak i najmoprimcu otkazao, osim tihog obrta, u dvorištu je velike garaže iznajmio za automehaničarsku radionicu. Izjadao mi se kako buku niti jedne vrste više organski ne podnosi. Rudi je imao novaca, a što je najvažnije imao je i znanja. Razumije da je set noževa koji mu nudim nešto što se kupuje jednom u životu. Nisu to bilo kakvi noževi, to su König noževi s doživotnom garancijom, s međunarodnim certifikatom. Otvaram mu plakat, pokazujem tvornicu, tvorničke cijene koje ću mu ja osobno prepoloviti samo zato što je dobar čovjek, plastičnu karticu poput kreditne koja bi trebala predstavljati za König samo njegov identifikacijski broj na temelju kojeg bi ga u tvornici primili poput kralja. Da, poput kralja, to je ipak austrijska poslovnost i preciznost. Rudi razumije vrijednost onoga što mu nudim, ali se još uvijek nećka. Naravno, razumijem ga, pita se je li mu to baš sada treba. A u tri … kocke čokolade! Ljutim se, uvijek isto. Ljudi su ovce, tako predvidljivi. Referiram mu kako je kupovina König noževa ulaganje u budućnost, ostavština djeci poput kuće ili poluge zlata, set noževa koji mu nudim sutra može još samo više vrijediti. Pomalo mi je dosadno, zato mi misli bježe. Radim svoj posao napamet, a trebao bih, ne znam, uživati u poslu ili biti profesionalan pa u budnoj napetosti posao privesti do kraja? Što mogu kad mi misli bježe. Sutra ću u auto strpati ribičke štapove, zabiti se u neku grabu, buljiti u površinu vode, piti pivo i rezati salamu na debelo. Glupo, znam. Pametnije bi mi bilo da se pokažem u Golf klubu, oni su pak bili toliko glupi da nisu shvaćali kako me niti jednom nisu vidjeli s palicom na terenu, možda bih tamo mogao kakav dobar posao nanjušiti. Čokolada ću ga nanjušiti, niti jednom, nikad ništa tamo nisam iskopao. Ipak, kad bih uspio, uspio bih pravo, bio bih odmah u orbiti. Raketa! Samo još njih nisam prodavao. Rudi se slaže, naravno, ulaganje u budućnost! Kad jednom umre, kad mu suprugu sinovi i snahe opelješe, izvadit će König komplet noževa ispod kreveta i ponovno imati novaca. Ali to nije sve, kažem mu, nisu samo noževi od vrhunskog čelika, pogledajte kutiju, sačinjena je od borovine posječene na četiritisuće metara nadmorske visine, ima nevjerojatno guste godove, toliko je tvrda da je niti direktan udar bombe ne može raznijeti. Smijemo se, noževi bi preživjeli nuklearni rat, mi ne. Rudi je razuman čovjek. Sutra će otići do banke po novac, dogovaramo se za dvanaest sati, ne voli ustajati rano. Dosta se ustajao rano kad je držao gostionicu. Stojimo na izlazu, ispred mramornih stepenica i mjedenih rukohvata, upravo zbog ovakvih trenutaka svoj stari karavan nikad ne parkiram ispred kuće kupca. Karavan je malo truljav kod zadnjih kotača, neka tvornička greška i boja je hrapava, neodređeno plava. Prodavači Königa bi trebali imati ulaštene crvene sportske automobile, moj je u Rudijevom dvorištu, automehaničarskoj radionici, na sigurnom od radoznalih pogleda. Pružam mu ruku, sretan sam zbog njega, uvalio sam mu čokoladetinu, onako poštenski, do kraja, cijelu. Sutra još samo formalnost. Vani sam sretan, plesao bih od veselja, ponovno sam fokusiran, osvrćem se, Rudi me više ne prati, što znači da ne sumnja. Rastopljene mu čokolade, ponovno sam uspio.

Kod mog auta ozaren majstor. Čudi me to, uvjeren sam da se ne poznajemo, a poznanici koji su mi nekad mušterije bili me baš i ne dočekuju sa osmijehom. Pozdravljam ga s dobar dan, on poput navinute igračke ponavlja dobar, dobar, dobar. Smije se od uha do uha, ne vjerujem vlastitim očima. Potom mi zahvaljuje, želi mi puno sreće, onako od srca, pa još jednom veliko hvala, da sam ga spasio. O čemu blebeće, razmišljam dok otvaram velika vrata karavana kako bih pažljivo između rezervne gume i seta norveških gedora uglavio König kutiju. Baš me briga što hoće, mogao bih mu ponuditi gedore za pristojnu cijenu, prodat ću mu priču da se želim te ružne žute kutije riješiti iz bunkera. Još jedna čokolada! Planove mi remeti nevjerojatan prizor. Oči mi u mozak šalju totalnu glupu informaciju. U autu mi se nalazi plava formula tri. Naljepnice Camel, John Player Special, Toyota, Red Bull; crna oka ispušnih cijevi, smrad kerozina i spaljenih guma. Čokolade mi, uzduž unutrašnjosti moga karavana smjestila se prava formula tri. Shvaćam da je ovo vrhunska rastopljena čokolada, da mi je netko pločetinu čokolade zajedno s omotom uvalio, do kraja. Ne vjerujem očima, žmirkam, nešto je krivo. Kako može formula tri, plava formula tri, s dva auspuha, baš onakva s kakvom sam se kao dječak igrao u travi ispred kuće, koju sam ukrao od onog umišljenog Vrbe koji je od tete iz Njemačke dobio i znamenitu Plavu pticu, autić sa šest auspuha, s motorom iznad prednje haube i još jednim umjesto zadnjeg sjedala s velikim kotačima, a formulu sam mu uzeo jer je bila brža, a on to nije i nije htio priznati. Plava formula tri! U tri koce čokolade, kakva su ovo sad rastopljene čokolade. Automehaničar je nepatvoreno ozaren, pitam ga što je ovo, kad po treći puta otvaram oči čokoladna formula tri je još uvijek u mojem karavanu. Stvarno, što je ovo?! Kako što, čudi se čovjek. Ovu formulu već dugo prodajem, volim je, ali treba mi novaca. Došli su neki ljudi i rekli da će je kupiti pod jednim uvjetom, da je rastavim i uguram u karavan. Uspio sam, platili su mi i više nego što sam tražio. Pošteni neki ljudi. Onda su mi rekli kako je to zapravo iznenađenje za vas, neka vas pričekam. Ovo su papiri za formulu, gura mi neki fascikl, automatski ga prihvaćam, a ne bih trebao. Koja je ovo čokoladarija, pitam ga. Veli da nije, njemu je sve pošteno plaćeno, pokazuje mi kako za volanom ima taman toliko mjesta da se podvučem pod kotač i kako da virim preko osovine da vidim kuda idem. On je uspio.

Osvrćem se, ne vidim nikoga, razmišljam o svemu. O čokoladicama, čokoladetinama i čokoladarijama. Da mu tri vrhunske čokolade rastopljene uguram u usta onome tko mi je ovo napravio, proderem se iz sveg grla. Automehaničar se zamrznuo, ja se podvlačim za volan po njegovim uputstvima. Odlazim. Karavan škripuće. Samo da izdržim do prve krivine. Jasno mi je da od termina sutra u dvanaest neće biti ništa, a nešto mutnije jasnije da samo još dobro i prošao.