Ljerka
Car Matutinović
Nemir je, mogli bismo reći, smisao
nove knjige priča Vrijeme pravih kapetana Darka Pernjaka, naratora po
vokaciji, koji se već vješto okušao u romanima, novelama i kratkim pričama (Somina,
2006; Pozitivna nula, 2009; Ščukešina, 2011; Sve Mirkove
procesije, 2012).
Stalan nemir uvriježen je čovjeku.
Nemir koji znači i opiranje i otpor stvarnosti u kojoj se zbiva „nagodba razuma
sa samovoljom svakodnevice“. Sam naslov, Vrijeme pravih kapetana,
paradoksalan je do paroksizma. Naime, ogorčenje, gnjev, nezadovoljstvo
glavnog aktera Vida, koji svojim senzibilitetom otkriva ono što mu
stvarnost uskraćuje, preoblikuje se od zabluda do ispaštanja. Pobuna je to
simbolična i zato paradoksalna. Jer ona ne upućuje na prekid sa svijetom, već
je sklona otporu, opiranju, osporavanju.
Glavni lik, Vid, koncipiran je kao
osamljeno, izgubljeno biće, osvjedočenih etičkih vrijednosti. Oduhovljenim
životom Vid ponire u sebe, izdvajajući se iz mnoštva. U tom
oslobađajućem kontrapunktu on biva osiromašen, jer je izdvojen od pravih
gubitnika koji toga nisu ni svjesni, izloženi gubitničkom „brbljanju“ o
banalnostima svakodnevice.
Četrdesetak priča koje je
objavljivao u Glasu Podravine donose svojevrsni presjek životnih
situacija i događanja, riječju: tu „vražnju zamotavku“ od života (Krleža!), u
kojem se, prepušten prijestupima, pasivnosti, nelojalnosti, zabludama i
zabranama, „koprca“ mali čovjek.
Vid intenzivno komunicira sa
svakidašnjicom, on sve to „gleda, vidi, rezignira, ali i opstaje“. U
svijetu virtualnih čarolija, neostvarenih, opsjenarskih, fejsbukovskih ljubavi,
nostalgičnih sapunica i potrošačkih pomama, on se priklanja, tražeći utočište,
prirodi, snoviđenjima prošlosti kao nepopravljivi romantik. I naslovi
priča aludiraju na trajan nemir i samovolju sive, izopačene svakodnevice (Nestizanje,
Divljanje, Korov, Zveckanje, Lančićarenje, Visoke
pete, Zaustavljanje punog mjeseca, Presuda, Friziranje...).
U literarnom kontrapunktu vremena,
bivšeg (ondašnjeg!) i sadašnjeg, Vid, svojevrsni izopćenik, na mahove se zanosi
poezijom poznatih i dragih pejzaža (rodna Podravina!), a onda se prepusti
banalnoj svakodnevici u kojoj dominira grubost, sirovost, stupidnost pa će tomu
podrediti i svoj način kazivanja, svoj prozni iskaz koji je tada odjek
reportažnih kronika (tzv. žutog i crnog tiska). Jedno je sigurno: autor Darko
Pernjak u knjizi kratkih priča Vrijeme pravih kapetana književnošću se
brani od banalnih, globalističkih tlapnji vremena u kojem živi. Ne
poistovjećuje se i ne miri s tim. Ne pledira za hipermoral, ali
narativnim konstrukcijama naslućuje mogućnosti neke drukčije stvarnosti da bi
se potpunije živjelo. Posebnu pozornost zaslužuje pogovor Lade
Žigo Prošlost kao štit od sadašnjosti.