Neretvanski chardonnay

Ljetno splitsko sunce topilo je asfalt parkirališta pod kotačima. Učinilo mi se kako potplatom gazim preko netom skorene lave. Nježno sam klizio preko plutajuće površine, u stvari žurio se što prije sakriti u hlađene prostore zračne luke. Let iz Frankfurta slijeće u trinaest sati i petnaest minuta, vrijeme kašnjenja nula. Pjer samo što nije stigao. Dugo mi je trebalo da ga prihvatim kao ozbiljnog poslovnog čovjeka. Zbog raskuštrane kratke plave kose i velikih čokoladnih očiju ličio je na dječaka željnog igre, što je u nekom smislu i bio. Zaigrano i strastveno znao je satima razlagati u kojim bi se sve smjerovima trebalo razvijati podrumarenje plavca malog. Voćni, vatreni, animalni, cabernetski, taninski, svjež – sve je to mogao plavac mali postići. Od njega se može napraviti i veliko i malo vino, tvrdio je, ali se mora odlučiti konačno kakvo. Cijela ta zbrka u koncepcijama proizvođače je zatekla s inox podrumima i s netradicionalnim pogonima za preradu, pogodnijim za proizvodnju bijelih vina. S Pjerom sam satima mogao polemizirati o pravcima koji bi bili najbolji za plavac mali. Vozio sam ga u Dubrovnik upravo na seminar o plavcima gdje je on bio jedan od predavača. Tamo će morati navući tamno odijelo i ozbiljnu jednobojnu kravatu jer ga inače neće shvaćati ozbiljno. Uspijevali smo se tek složiti oko toga da bi trebalo što hitnije napraviti nekoliko neovisnih istraživanja na temu dalmatinskog terroara na temelju kojih bi se donio jedinstveni službeni strateški dokument, pravilnik o proizvodnji plavca malog i rangovima kvalitete koji bi bio temelj za uspostavljanje proizvodnje ujednačenijih tipova vina. Pjer mi čvrsto steže ruku, isti je kao i prošle godine kad smo se zadnji puta družili, govori mi kako je umoran. Gotovo da je cijelih zadnjih deset dana na neprekinutom putovanju. Krenuo je od New Yorka prema Londonu, zatim odletio u Bordeaux na par dana, doma do Pariza na dva dana i evo ga sad preko Frankfurta u Splitu. Predlažem mu da prvo odemo na ručak. Seminar je sutradan ujutro, sve da i Jadranskom magistralom gmizimo do ponoći ćemo se stići prijaviti u hotel u Dubrovniku. U Kaštelima skrećem za znakom Konoba Intrade 500 m. Uskim uličicama uspijevam se probiti do same rive, parkiram pred terasom konobe. Volio bih da sam stao malo dalje da se malo prošećemo, protegnemo noge prije ručka, ali sad je gotovo. Svježi lagani maestral i hladovina udobne terase nadomjestit će hlađenu kabinu automobila. Listamo jelovnik, oduševljen sam kad vidim u ponudi gofa, toplo ga preporučujem i Pjeru. S vinom je malo teže. Poput engleskih džentlmena uvijek jedan drugome prepuštamo pravo biranja. Tražeći vinsku kartu unaprijed se smijemo tom našem ritualu gost-domaćin prvenstva. Visoki mladić u mornarskoj majici neda se smesti, na pitanje o vinskoj karti odgovara kako je nemaju i da nam može preporučiti domaće bijelo ili domaće crno vino. Ali me ne ćemo domaće, mi bi nešto bolje, postavljam se, nemoguće da nemate još neki izbor vina osim otvorenog. A to, to ima, sva vina u buteljama su na cjeniku pića. Prstom nam pokazuje plastificirani kartončić sa ušima pored pepeljare između Pjera i mene. Čitam sitna slova: žlahtina, pinot, plavac, graševina; opći nazivi. Pitam za proizvođače, već dižući pogled ugledam plakat jedne industrijske vinarije zalijepljen na vrata konobe, sve mi je jasno. Ne trebam odgovor. Ugostitelji prodaju svoj izbor sokova, piva i vina najboljem ponuđaču. Kako bi izgledalo kad bi i jelovnik prodali, industrija hrane još je bogatija. U kuhinjama će uskoro samo raspakiravati, otapati i prigrijavati gotove pripravke. Spuštam razočarano pogled još jednom na oskudni izbor. Dingač su napisali kao 'Dingać'. Pristajem na domaće crno, pola litre. Pjeru žalosno saopćavam odluku, on sliježe ramenima, ma nije važno. A važno mu je, znam, najmanje kao i meni. Čaše su kristalne, visoke, na staklu otisak znaka industrijske vinarije, boja granat crvena, gustoća odlična. Dok vrtimo vinu u čašama Pjer mi objavljuje kako će u narednim godinama svjetski hit vino zasigurno biti pinot sivi. Navodno su njime u Južnoj Americi i Africi prije dvije godine zasadili enormne površine. Ne misli Pjer kako će to biti loša vina, zbog velike konkurencije vrlo vjerojatno ćemo piti izvanredne sivce. Dobra vijest za potrošače. Tijek razgovora grubo prekida oštri kiselkasto eterski miris iz čaše. Mrak mi pada na oči, kušam vino, a ono razrijeđeni tek optražnjene bačve, premalo tanina, previše alkohola. Stiže gof, srećom ukusan je, ma što ukusan, božanstven! Za prste polizat. Umjesto još jednog bokala vino naručujemo samo vodu. Ni pred odlazak vino se prozračivanjem nije popravilo. Ostavljamo neotpijene prve čaše. Kad mi konobar donosi račun zbog iznosa na njegovom dnu pomislim kako mu to nije mornarska majica, kako je sva ta visoka i kršna posada konobe, posada gusarskog broda. Britko mu serviram primjedbu o lošem vinu, on se kao čudi, svejedno mu ostavljam bakšiš, gof je bio za pamćenje. Sjedam za volan, puštam Pjera da u miru drijema. Dva dana ćemo se družiti, vremena za razgovor će biti napretek. Neraspoloženje iz Intrade ne popušta. Kašteli su rodno mjesto svjetski poznate sorte zifandel, da zifandel je dalmatinac, a u njegovom rodnom kraju da se tako odnose prema vinu. Ne znam bih li više krivio za takvo stanje mentalitet domaćih ljudi ili jednoumlje socijalističke Jugoslavije kad se vinu sustavno, kao luksuznom proizvodu, uništavala duša. Kako bilo, s vremenom će se to morati promijeniti ako želi da Hrvatska ostane turistička zemlja, gurmanska destinacija. Degradirano vino ponuditi uz deliciju od gofa, kakav grijeh!

Kad smo se iznad Ploča spustili s autoputa Pjer se stao meškoljiti sjedalom, protrljao je oči i probudio se. Imao je što vidjeti, beskonačni niz štandova s lubenicama, dinjama, jabukama, smokvama, vijencima luka i češnjaka s obje strane ceste. Hladna neretvanska voda prska preko svježeg voća, prirodno hlađenje. Debela zelena crijeva iz vrtova. Gdje smo, s pravom me zapita Pjer. Nije očekivao takvu promjenu krajobraza. Delta Neretve, sa smiješkom mu odgovaram. Kakvo rasipanje pitke vode, uznemiri se Pjer. Odmahujem mu kako je u krivu, cesta nas vodi preko potopljene močvarne ravnice, na vodi smo. Za koji mjesec će lubenice na štandovima zamijeniti najbolje mandarine na svijetu, dodatno ga zbunjujem. Ne razumije me jer Dalmaciju poznaje kao krševitu mediteransku regiju. Ne mogu mu pomoći. Ugledam natpis Merlot, Hotel Merlot, da stanemo, Pjer kima. Možda danas uspijemo popiti čašu dobrog vina. Sumnjam, nekako mi se čini pretencioznim hotel nazvati po merlotu, kao da se u najmanju ruku nalazi u Napa valleyu. Od konobarice saznajemo kako imaju chardonnay i merlot-cabernet iz vlastite proizvodnje. Može, kimamo, probat ćemo prvo bijelo. Pjer mi upućuje sumnjičav pogled, ne vjeruje, baš kao niti ja, da bi ovako južno netko mogao uzgojiti dovoljno dobar chardonnay da bi ga buteljirao. Začudo stiže nam pravilno servirano vino. Kroz blago orošene kristalne stjenke nazire se zlatnožuta boja vina, niz njih sporo pužu obilne vinske suze. Iz otvora se već izdaleka osjećaju fini mirisi sorte, u pozadini postojano ali suzdržano drvo pa dim, nakon kratkog vremena prepoznajemo gorčinu zelene trave da bi se sve na kraju svi mirisi stopili u slani prženi kikiriki. Očekivao samo tupo, uljasto i alkoholno vino koje se teško pije. Mirisi me upućuju na sasvim drugačija očekivanja. U ustima je suho i dovoljno svježe da mi lako klizne niz nepce. Dok mi se toplina vina lagano diže prema ušima provjeram snagu okusa vina; izražen je i tajan. Sasvim neočekivano zaključujem s Pjerom kako upravo kušamo izvrsni chardonnay na mjestu na kojem bi mu se najmanje nadali, u vinogorju koje ima problem niskih kiselina, što i nije problem kad su u pitanju crna vina. Tada mi sine, na etiketi su stilizirana neretvanska polja razdijeljena jendecima. Zovem konobaricu i pitam je gdje su im vinogradi. U polju, čudi se ona mojem pitanju, gdje bi drugdje bili, potvrđuje mi. Lupim se šakom o čelo, privučem Pjera k sebi da mu ispričam čega sam se upravo sjetio. Sredinom devedesetih iz neke neretvanske poljoprivredne zadruge kupovao sam na stotine kartona odličnog caberneta po cijeni kao da bi sad ovaj chardonnay bocu platili deset kuna. Prodavao sam ga kao lud sve dok u viru tajkunske privatizacije zadruga nije nestala, a s njom propali vinogradi. A svi neretvanski vinogradi su u polju, u močvari. Tlo ima potpuno drugačiju strukturu od susjednog krševitog. Ovdje tradicija vinogradarenja seže daleko u rimsko doba kad je Narona blistala u svojoj punoj snazi. Slažemo se kako moramo kušati još jednom isto, još po čašu novootkrivenog bisera, vrhunskog chardonnaya s juga Hrvatske. Dobro vino izvlači iz sjećanja usporedbe. Pjer veli kako bi jedan Poully Fuise imao samo jednoznačne travnate note u mirisu, ovaj što upravo kušaju je kudikamo raskošniji, a opet i dalje nekog umjerenog tradicionalnog stila. Ja se prisjećam dva Lehmanova chardonnaya iz poslovično mirisne Australije. Wildcart kao osnovna kategorija razvija klasične mirise tropskog voća, vinogradarske breskve prema citrusima, u višoj kategoriji imaju Barosso koji ima miris petroleja i gume, u ustima su oba prosječna, ne previše trajna niti uvjerljiva. Zapravo su solidni, no u usporedbi s, okrećem bocu da bih pročitao ime proizvođača, Provičevim, dva blijeda chardonnaya. Pri drugoj čaši potvrđujemo prva zapažanja. Preko konobarice čestitamo gazdi na vinu, obećajemo kako ćemo na povratku stati kako bi probali i cabernet-merlot. Ne sumnjamo u njegovu kvalitetu samo moramo krenuti, htjeli bi stići do Dubrovnika još za dana. Opraštamo se s Hotelom Merlot s rastavljanim do-viđenja jer ovu vinsku kuću ćemo svakako iznova posjetiti.