Sve Mirkove procesije

Mladen Levak

Tko su zaista Mirko i Miškina iz romana „Sve Mirkove procesije“?

Sve Mirkove procesije, Darko Pero Pernjak

U svom romanu „Sve Mirkove procesije“ Darko Pero Pernjak udahnuo je ponovo život slikaru Mirku Viriusu koji će ostati zabilježen u povijesti novije umjetnosti XX. stoljeća kao jedinstvena i izuzetna osobnost. Hrvatski je slikar, samouk, klasik Hlebinske škole i hrvatske naive te eminentni predstavnik socijalno angažiranoga slikarstva i novih realizama između dva svjetska rata. Mihovil Pavlek Miškina bio je njegov sumještanin i prijatelj, i bilo je nemoguće ne naći mjesta u romanu i za njega. On ga je i povezao sa seljacima-slikarima Ivanom Generalićem i Franjom Mrazom iz Hlebina, pa zahvaljujući Miškini Virius, kao četrdesetogodišnjak, počinje iznova crtati, a godinu dana kasnije i slikati tehnikom akvarela i tempera, potom i uljem na staklu i platnu. Savjetnik i mentor u likovnoj djelatnosti bio mu je Petar Franjić, slikar i učitelj iz Peteranca, suradnik udruženja umjetnika Zemlja.

Mirko Virius rođen je 28. listopada 1889. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji u Đelekovcu kao jedan od petero braće. Završio je četiri razreda pučke škole. U najranijim danima iskazuje izrazitu sklonost za crtanje (koju je jedino otac zapažao), ali to nije dugo potrajalo jer je po završetku škole morao naporno raditi u polju. Kao austrougarski vojnik odlazi na frontu 1914. godine, a 1915., zarobljen od Rusa, odlazi u Kijev, a zatim u Harkov. Iz Harkova je preseljen u Jekaterinoslav gdje radi u željezari, a usput i crta zaposlene radnike te događanja u tvornici. Na žalost, od tih radova ništa nije sačuvano. Godine 1918. vraća se u domovinu i ostaje do svršetka rata u Zagrebu, a potom se vraća u Đelekovec, gdje živi u velikoj bijedi i siromaštvu. U Đelekovcu su Mirka zvali Imbra, a mogao je biti i Imbrina ili Jembrina (varijacija pučkog oblika za ime Mirko). On je za selo bio „Viriusov Imbra“, „naš Imbra“, a za uži krug svoje obitelji „naši japek“ (iz poštovanja u trećem licu množine). Ako poznajemo njegove slike i crteže, osjetit ćemo da je upravo to tako toplo, intimno i sirotinjsko seljačko ime u najužoj vezi s njegovim crtežima, temperama na staklu, koje se po formi i tehnici nastavljaju na stare svetačke slike „božjih puteva“, s njegovim možda ponekad tehnički nevještim, ali iskrenim i likovno uspjelim uljima, a da ne govorimo o tematici, o pričanju svakidašnjih seljačkih tegoba. Ime Mirka Viriusa službena je etiketa iza koje se krije živ čovjek, naš čovjek, marljiv i dobrodušan podravski seoski siromah, zaljubljen u svoju zemlju i pravicu, „po krvi i rođenju Hrvat, a po kruhu: seljak kukuruzar“ (kao što je zapisao u svom životopisu objavljenom u prvom „Zborniku hrvatskih seljaka“ – Zagreb, 1936.) – naš Imbra. On je znao sve tambure svirati, naučio je i „notalno“, a volio je poučavati i druge, ali rat, rusko zarobljeništvo, prekinuli su idilu kakvu je mogao proživljavati siromašan seoski mladić. Nakon povratka „bez poštenih gaća“, nakon ženidbe sa siromašnom udovicom s dvoje djece, nakon još dvoje vlastite djece, Viriusova „idila“ postala je kruta i svakodnevna, i u takvoj situaciji on je morao početi sa služinskim i nadničarskim radom. Ipak, Imbra je uspio 1931. godine staviti pod krov svoj skromni crijepom pokriveni dom. Čitavo to vrijeme spavalo je slikarstvo u njemu, iako bi nužnije i normalno bilo da spava mnogo štošta što je našlo mjesta u toj tvrdoj svakodnevnici. Imbra je šutio, orao, kopao, kosio… i opet šutio. On nikad nije volio mnogo govoriti. Tek kada se našao netko tko je znao, da on može govoriti jednim drugim jezikom, on je progovorio.

Mirko Virius je počeo ponovo slikati 1936. godine. Zašto je, i na čiji nagovor, Virius ponovo počeo slikati, u maloj monografiji „Mirko Virius“, čiji je autor Marijan Špoljar, između ostalog se kaže: „… može se reći da je Miškina dao poticaj koji je ne samo utjecao na Viriusovu odluku da počne slikati nego je bio i neposredni animator koji ga je izvukao iz amaterske neobaveznosti i anonimnosti pučkog stvaralaštva, ohrabrio ga i omogućio potreban ambijent toliko nužan za konstituiranje takve slikarske osobnosti. Presudno za Viriusovo formiranje bio je i susret s Generalićem i Mrazom u Hlebinama. Treći pak poticaj bio je učitelj Petar Franić (učitelj iz Peteranca) s kojim se Virius upoznao već u proljeće 1936. godine, posredstvom Miškine i dr. Pavla Tomašića. Od Franjića će Virius nekoliko godina crpsti ne samo slikarske nego i idejne spoznaje. Virius je k Franjiću odlazio često ((u početku čak svaki tjedan) da bi primio upute tehničke prirode i da bi zajednički komentirali slike. Možda ponajprije zahvaljujući tim metodama Virius je vrlo brzo napredovao u svladavanju tehnike, kompozicije i vještine koloriranja.“

Te su se, 1936. godine na samostalnoj izložbi Franje Mraza i Ivana Generalića našla i četiri crteža Mirka Viriusa. Crteži su izazvali veliku pažnju, a jedan crtež (prosjaka) otkupio je poznati kipar Ivan Meštrović. Otada Mirko Virius počinje intenzivno slikati. Poslije crteža prešao je na temperu pa na ulje. Njegovo slikarstvo bilo je po tematici idejno, tendeciozno i revolucionarno. Slikao je onako kako je mislio i govorio. U početku je dosta slikao napamet. Literarni događaj bi smjestio u kakav ambijent koji bi slobodno interpretirao, a ponekad bi po pamćenju naslikao događaj iz svog ili kojeg obližnjeg sela. Više puta su upravo te njegove zamišljene slike vrlo interesantne, jer odaju njegov osjećaj za kompoziciju površine, oslobođene svih suvišnih literarnih i kolorističkih pojedinosti pa djeluju sintetički u modernom smislu. Tehnika tempera na staklu tome je još više pogodovala. Kasnije bi sve više radio pred samim motivom, a kod kuće bi sliku dovršavao. Kod toga se u slikarstvu susretao sa sve težim zadacima jer je dolazio do mnoštva pojedinosti kojima se nije mogao oduprijeti. Pejzaž ga privlači sve više pa je često odlazio u polje. Svaki njegov slikarski rad bio je izraz teškog seljačkog života. Svojim sadržajem i duhovnim izrazom njegovi likovi seljaka djeluju toliko realno, kao i likovi seljaka u književnim djelima Mihovila Pavleka Miškine. Izradio je niz crteža na temelju motiva iz Miškinine zbirke pripovijedaka „Trakavica“. Kao slikar Virius je snažno i originalno oslikavao jadan položaj seljaka koji su bili izrabljivani materijalno i duhovno.

Napredna aktivnost Mirka Viriusa, kao i njegove realistične, gotovo revolucionarne slike, nisu mogle ostati neprimijećene od tadašnjih vlasti. „Nenadano smo bili uhapšeni 8. ožujka 1943. godine – sjeća se Viriusova pokćerka Kata Horvat (iz zapisa Dragutina Feletara, Glas Podravine 1978. godine – tada je došlo do masovnih hapšenja u Đelekovcu, a među uhapšenima bili smo moj poočim Mirko Virius i ja. Najprije su nas odveli na saslušanje u Koprivnicu, gdje smo bili maltretirani, a nakon toga su nas odveli u Križevce. Ondje smo zadržani vrlo kratko, da bi zatim bili transportirani u fašistički koncentracijski logor u Zemunu. Odande je najveći broj logoraša slan na razna radilišta širom Njemačke i drugdje. Transporti su se određivali na temelju zdravstvenog stanja logoraša.“ – Od odlaska na rad u Njemačku Katu Horvat spasio je trahom, a Mirka Viriusa slabo srce i neke druge bolesti. Stoga je u logoru obavljao neke manje naporne poslove, a ponekad se prihvatio i slikanja. (Nažalost, ni Viriusovi crteži iz zemunskog logora nisu sačuvani) – „U logoru smo se često viđali. Bio je slab i boležljiv pa mu je svaki napor smetao. Mene su iz logora otpustili kući krajem svibnja 1943. godine. Rastanak sa mnom, osobiti mu je teško pao. Kasnije sam čula da je što od tuge, bolesti i maltretiranja u logoru, pao pokošen infarktom pred kuhinjskim vratima logora.“

Okolnosti pod kojima je u sabirnom logoru u Zemunu umro slikar Mirko Virius ni do danas nisu posve razjašnjene, a i točan datum smrti i mjesto njegova groba ostali su nepoznati. Bilo kako bilo, krajem svibnja 1943. godine prestalo je kucati srce slikara koji je svojim radom zadužio našu kulturu. Postao je velikanom hrvatske i svjetske naivne umjetnosti zbog svog izuzetnog talenta, svoje skromnosti i jednostavnosti, kao i ustrajnosti u borbi za ljudskije odnose među ljudima. Za svoje slikarstvo jednostavno je napisao: „I tako šaram, kao i druga djeca – velika i mala.“ Viriusovo slikarstvo karakteriziraju realističko-veristička nastojanja, sa snažnom kritičkom socijalnom notom. Njegovo slikanje bilo je po svojoj tematici idejno, tendenciozno i revolucionarno. Kao što je zapisao Zvonimir Bartolić u svojoj knjizi „Za vuglom provincija“, Čakovec, 1978.: „To je slikarstvo eruptivnom snagom izbilo iz utrobe hrvatske seljačke zemlje pokazavši svijetu izmučeno tijelo jednog socijalno i nacionalno porobljenog naroda.“  Na njegovim slikarskim likovima često vidimo i njegovo mišljenje o njima. Virius, kao i njegov sumještanin i prijatelj Miškina, suprotstavlja i ističe krajnosti da bi misao i ideja što jasnije progovorili. Zato Virius najviše slika seosku sirotinju, a napose voli slikati prosjake. Međutim, njegova lirika se nije izgubila u njegovoj revolucionarnosti jer je unosi u te svoje jednostavne slikarske prostore, a ponajprije u pejzaže.  U svojim slikama predočuje svakodnevni i mukotrpni život hrvatskoga siromašnog, primitivnog i zaostalog sela. Za generacije su ostale Viriusove nezaboravne slike: „Povratak po kiši“, „Žetva“, „Autoportret“, „Ribič“, „Prosjak“, „Povratak s polja“ i brojne druge. Nije dočekao da čuje objektivan sud o svom slikarstvu kojem je dao izuzetnu i originalnu dimenziju. Njegovo socijalno angažirano slikarstvo originalan je dokument života i životnih prilika između dva svjetska rata. U relativno kratkom životu izlagao je na otprilike deset izložbi. Iza sebe ostavio je blizu stotinu djela. U najvećem broju ulja na platnu i crteža koji je njegovao kao posebnu likovnu disciplinu, zatim malo akvarela i tempera na staklu. Sva djela nastala su u nevjerojatno kratkom vremenskom razdoblju od četiri godine, tj. od 1936. do 1940. godine.

Viriusova su djela prisutna na svim najvažnijim selektivnim izložbama naive iz Hrvatske i s područja bivše Jugoslavije, a slike su mu u stalnim postavima Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti i Moderne galerije Zagreb, Muzeja Charlotte Zander u Bönnigheimu, i Galerije u Hlebinama. Ubrajaju ga u Hlebinsku školu. Iako to baš i nije tako. O tome je pisao i Pajo Kanižaj u jednom članku u Glasu Podravine još 27. srpnja 1962. godine. Između ostalog on kaže: „Zanimljivo je da je Viriusov sin Ivan, također naivni slikar koji sigurno najbolje poznaje opus svoga oca i mnogo toga što nitko osim njega ne zna, jer je Ivan gotovo uvijek bio pokraj oca kada je ovaj slikao, smatra da njegov otac ne pripada Hlebinskoj školi. Uz zemljopisne razloge (Đelekovec je dosta udaljen od Hlebina i komunikacijske veze s njim bile su slabe) koji nisu bitni, postoji još dosta argumenata za tu tvrdnju. Međutim to je materija za jednu seriozniju studiju i jedino na taj način bilo bi moguće sve argumente dokazati. Zbog toga ćemo ostati samo kod tvrdnje da je Mirko Virius, više spontan nego naivan, najveći realist i analitičar među seljacima – slikarima, najtendiciozniji i najrevolucionarniji, spada više u Viriusovu nego u Hlebinsku školu… Kolika je bila snaga Viriusova talenta pokazuje činjenica da se on na početku svoga stvaranja upoznao s Generalićevim slikama a da nije uopće ni najmanje potpao pod njegov utjecaj što se dogodilo nekim kasnijim podravskim naivcima.“ Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Marijan Špoljar u katalogu izložbe Mirko Virius iz 1989. godine također je zapisao: „ Mada se potpuno ne može odvojiti od iskustva Hlebinske škole, utjecaja slikarstva Krste Hegedušića i grupe „Zemlja“ on je ipak zasebna, usamljena ličnost koja se iznenada pojavila i još iznenadnije nestala u, tragičnom finalu' koncetracionog logora u Zemunu.“ Djelo Mirka Viriusa nezaobilazno je u našoj kulturi, pa je i danas naša obveza da za sadašnje i buduće generacije sačuvamo uspomenu na njega.

  „Procesija“ – iščitana iz romana Darka Pere Pernjaka i istoimene slike Mirka Viriusa

 U hrvatskom je jeziku procesija definirana kao kršćanska svečana povorka religioznog karaktera koju predvode svećenici, oko crkve ili drugim određenim putem, da se obilježe pojedini blagdani i isprosi Božja milost i pomoć. Naziv procesija dolazi od lat. processio (napredovanje, povorka, ophod). Vjerska povorka koja ide s jednog mjesta na drugo ili se, obilazeći, vraća na mjesto polaska. U procesiji se uvijek nosi neka sveta „stvar“ ili znak (hostija u pokaznici, relikvije mučenika i sl.), kojoj se iskazuje poštovanje. Na čelu ide križ, zatim djeca, pa muškarci, onda ministranti i kler po časti (niži sprijeda, viši otraga, a najčasniji nosi predmet štovanja) i na kraju žene. Procesionalni križ nosi jedan ministrant (križonoša, krucifer). Druga vrsta je procesije tzv. kortej, kada se ne nosi nikakav predmet kulta, tada je na čelu najčasniji, a ostali po rangu iza njega. Kršćanska je duhovnost tijekom čitave svoje povijesti – uz liturgiju – poznavala oblik bogoštovlja koji zovemo pučka pobožnost, koja se očituje u procesiji, nabožnim pjesmama i molitvama. Potaknuvši reforme na svim područjima, Marija Terezija je zahvatila i područje crkve. Naime, kako bi smanjila besposlicu te osigurala što veći broj dana za gospodarske aktivnosti, carica je smanjila broj katoličkih blagdana. Nastao je popis zapovjednih blagdana: Uskrs, Duhovi, Božić, Nova godina, Sv. tri kralja, Spasovo, Tijelovo, Svijećnica, Navještenje, Marijino rođenje i Začeće, blagdan apostola Petra i Pavla, Svi sveti, blagdan mučenika Stjepana i blagdan samo jednog sveca zaštitnika. Tako da se život seljaka odvijao u izmjenjivanju svakidašnjice, osobitih i svečanih prigoda u životu jedne obitelji, zapovjednih blagdana te blagdana cijele seoske zajednice. Postoji tradicijski kalendar koji je obuhvaćao blagdane koji se ponavljaju svake godine i povezani su s istaknutim blagdanima katoličkog kalendara. Sastavni dijelovi vjerskog života bili su sprovodi i procesije. Za procesiju se najčešće kaže da su one u religiji kultni hod prema nekom svetom mjestu ili njegovu središtu, gdje se pritom izvode kultne geste: ples, pjesma, poskakivanje. U kršćanstvu su se javile vrlo rano, stoga su se razvili različiti oblici procesija i zauzeli su svoje mjesto u crkvenom kalendaru. Uvedene su i raznovrsne zavjetne procesije zbog važnih životnih događaja (suša, glad, kuga) ili procesije vezane uz štovanje svetaca.

Što se tiče Viriusove slike „Procesija“, kao što piše teoretičar likovnih umjetnosti i muzejski djelatnik Boris Kelemen povodom njegove posmrtne izložbe u Koprivnici 1954. godine: „“Iako već tada (1936.) u nekim djelima nadmašuje ilustraciju, on još nije bio uočio svu vrijednost boje kao samostalnog izražajnog sredstva. Napredak u tom smislu značila je tempera na staklu „Procesija“ iz 1937. – jedna od njegovih najboljih slika, prvi put prikazana na retrospektivi… sa slikama iz 1939. Virius prestaje biti kroničar i zalazi dublje u likovnu problematiku, kako sadržajno tako i formalno. Temperu na staklu sasvim napušta i počinje slikati uljem na platnu, prelazeći od linearnog na slikarski tretman. Za tri godine potpuno je svladao zanat i našao svoj izraz i vlastiti put. Njegov opus, prikazan djelomično u Koprivnici, svjedoči da je bio talent velikih mogućnosti i jedan od najistaknutijih predstavnika našeg seljačkog slikarstva.“ „Procesija“ sigurno nije najbolja slika Mirka Viriusa, ali kao što je zapisao Boris Kelemen bila je korak naprijed na njegovom slikarskom putovanju i istraživanju. Slika „Procesija“ izvrsno povezuje životni put Mirka Viriusa što je jako dobro osjetio i Darko Pero Pernjak i uzeo je kao najbolji izbor za naziv svog romana „Sve Mirkove procesije“. Naime, „Procesijom“ on povezuje njegovo zarobljeništvo u Rusiji, dolazak u Đelekovec i veliko siromaštvo s kojim se susreće, njegov slikarski bljesak, i opet zarobljavanje i odlazak u koncetracijski logor, gdje ga čeka smrt, koju on na kraju doživljava kao oslobođenje od svih životnih muka.

Očito je Darko Pero Pernjak dobro iščitao i Viriusove slike, i njegov životopis, ali i vrijeme, prilike i sredine u kojima je živio i sve to izvrsno uklopio u svoj roman.

Denis Peričić

NAJAVA PREDSTAVLJANJA U VARAŽDINU

Darko Pero Pernjak, Sve Mirkove procesije

Rijetko čitam naše nove razvikane pisce jer su mi ili dosadni ili ne uviđam zbog čega su na tolikom glasu, ili pak oboje. Ipak pratim stvaralaštvo manje poznatih autora, onih izvan 'centara moći', i sklon sam ih uvijek poduprijeti u pronalaženju šireg odaziva i kritike i publike. Jedan od njih je i Darko Pero Pernjak, koji je objavio svoju već sedmu proznu knjigu, do sada najbolju. Roman ''Sve Mirkove procesije'' tematizira život velikog naivnog slikara Mirka Viriusa. Rođen u Đelekovcu 1889. godine, Virius je kao austrougarski vojnik završio u ruskom logoru, da bi nakon povratka u zavičaj, živeći u siromaštvu, postao iznimnom likovnom pojavom, a potom, prije točno 70 godina, okončao život u logoru, ovaj put ustaškome, u Zemunu. Roman se dotiče i Viriusovog zemljaka i istomišljenika, pjesnika Mihovila Pavleka Miškine, koji je godinu dana prije slikara također stradao u ustaškome logoru. No, nije to klasična romansirana biografija: više je to Pernjakova interpretacija obaju bezrazložno zapostavljenih životopisa, pri čemu autorovo ulaženje u Viriusovu introspekciju može biti dvojbeno, ali je svakako fascinantno. Pernjakov roman dobar je poglavito zbog toga što je napisan nadahnuto, a disciplinirano, životno, ponekad, istina, i s povišeno patetičnim tonom, ali bez podilaženja publici, pomalo dakle, tradicionalno, ali ne i staromodno, nego moderno, umnogome onako kako su pisali naši modernisti u Viriusovo i Miškinino vrijeme, te, upravo stoga, i naglašeno postomoderno. Pregršt razloga za dolazak na predstavljanje u četvrtak 23. svibnja u 19 sati u varaždinskoj Gradskoj knjižnici ''Metel Ožegović''.

Regionalni tjednik – Kulturni obzor – 21.05.2013. –rubrika Što čitati

Kristina Poljičak

 Sve Mirkove procesije

Sve Mirkove procesije, Darko Pero Pernjak

Roman Sve Mirkove procesije možemo svrstati u žanr romansirane biografije. Iz života njezina glavnog junaka, slikara Mirka Viriusa uzeto je tek nekoliko provjerljivih, u strogom smislu biografskih podataka (na primjer činjenica da je Mirko kao vojnik zarobljen te deportiran u radni logor, zatim da je pri povratku kući bio uhićen te smješten u umobolnicu, dok njegova životna priča, kao i sam roman, završavaju odvođenjem u logor i pogubljenjem). Ovi stvarnosni događaji, međutim, funkcioniraju  tek kao polazište i završna točka unutar koje se gradi pripovjedni univerzum romana. Ono što u gradnji romaneskne fikcije ima mnogo veću važnost od navedenih biografskih podataka jesu Mirkove slike. I sam je autor u jednoj zabilješci napomenuo kako se poslužio slikama nastojeći rekonstruirati priču Viriusovog životnog puta. Pritom je stvorio zanimljivu kombinaciju opisa slika, kao stvarnosnih predmeta i umjetničkih djela, nečega što nesumnjivo jest dokument, fakt, zapis određenog vremena, a prije svega umjetnikova svjetonazora i umijeća, i fikcije koju plete oko njih. Opisi slika funkcionalno su uklopljeni u pripovijedanje (grafički izdvojeni kurzivom), a one same dobivaju ulogu stvarnog zapisa koji će pripovjedaču poslužiti kao okosnica za razvijanje lika Mirka Viriusa. Krećući od njih, on dosljedno gradi njegovu psihologiju, usredotočujući se prvenstveno na analizu odnosa između čovjeka-pojedinca i šire društvene okoline. Samo Viriusovo slikarstvo u tematskom pogledu obilježava sklonost ka kritičkom pristupu zbilji - često možemo pročitati da su njegove slike odraz životnih drama, duboke podijeljenosti svijeta u kojem je živio te slikareva osjećaja za socijalnu pravdu. Upravo je sukob dvaju različitih pristupa umijeću življenja ono što se razrađuje na stranicama ove knjige. Taj sraz završava naizgled negativnim ishodom po one čista i neustrašiva duha. Kao što kaže pripovjedač: „Put mudrosti, razumijevanja i sazrijevanja jednih bio je neusporediv sa surovom snagom drugih, prepuštenih iskonskom barbarizmu (...)“

Izbor slike „Procesija“ kao naslovne uvjetovan je njezinom simbolikom. Sama procesija, koja u religijskom kontekstu označava kultni hod prema nekom svetom mjestu ili, pojednostavljeno, put s jednog mjesta na drugo, simbol je čovjekovog života, a na nekoliko konkretnih primjera u romanu ( u okviru eksterne analepse ispričana je epizoda kada se Mirko kao dječak izgubio u šumi berući gljive, prestrašen susreće procesiju te im se želi priključiti) možemo iščitati da ona predstavlja granicu ovozemaljskog života te prijelaz u drugu dimenziju postojanja.

 Sam Mirko, razmišljajući o svojem životu, kaže kako ga zamišlja u obliku sata- Jedan život, puni krug. Ono što dolazi do izražaja zaokupljenost je autora metaforikom vremena pa, čitajući roman, gotovo da možemo čuti njegovo protjecanje – bilo da je riječ o žuborenju silovite Drave, čiji je tijek vremena trajao od iskona ili pak, osluškujući otkucaje sata, pratimo  ritam pojedinačnog života i priče o njemu. Kazaljke tog sata obišle su gotovo pun krug nakon što je Mirko protiv svoje volje bio uvučen u podivljali kovitlac rata. Iznoseći Viriusu svoju ideju za crticu, Miškina rezonira kako je pojedinac nemoćan oduprijeti se i izmaći žrvnju povijesnih zbivanja, toj strašnoj sili „kojoj se ni krt ni čovjek oduprijeti ne može. Sve se promijeni. Život je korito Drave – nikad više istih obala.“ Upravo je takvo za Mirka bilo iskustvo zarobljeništva.

 Autor je izuzetno uvjerljivo dočarao život u logoru, logorsku svakodnevicu, dileme i tegoban put preživljavanja zatvorenika da nam se počesto čini kao da čitamo najbolje stranice svjedočanstava J. Sempruna ili P. Levija. Pritom, prateći refleksije samog Mirka, možemo iščitati u kolikoj je mjeri čovjekova slika sebe, osjećaj vlastite cjelovitosti i vrijednosti uvjetovan fizičkim stanjem tijela, kao i činjenicom da mu je oduzeto pravo da slobodno raspolaže svojim životom. Taj je osjećaj gubitka čvrstog središta pripovjedač sjajno izrazio snažnom poetskom slikom:

„Živjeti umirući (...) Lomi se kora, stablo mekša izvana, nutrinom se širi praznina.“ 

Iako se Mirko uspio nekim čudom probiti u prostor s još življenja, u njegovu svijest trajno ostaje urezana spoznaja kako je vrijeme, koje je izborio za sebe, ukradeno, a ljudski život samo „čest praha na ogrtaču vječnosti“. Druga popudbina, koju kao dar nosi sa sobom iz logora, sjećanje je na prijatelja Janoša, čovjeka koji je svojim hrabrim izborom pokazao da se ne misli pomiriti s činjenicom kako čovjeku u svakom trenutku može biti uskraćeno pravo da živi slijedeći silnice svoje volje. Puntarski je duh Mirko iskazao u nizu situacija- na primjer kad se s dosta gorke ironije („Ja dvajedančetirisedampet, živ i zdrav, spreman za novu torturu, pokorno se javljam.“, 36.) odbija legitimirati, iskazujući tako otpor prema predstavnicima policijskog birokratskog aparata, „koji su ga svaki put iznova po nekoj osnovi zatvarali.“ Isto tako, sposobnost da vidi i razumije brige i tešku svakodnevicu seljačkog života, kao i luč nade koju su u njemu probudile ideje prijatelja Miškine, potiču ga da se aktivno uključi u borbu za seljačku pravicu. U tom smislu značajne su dvije narativne sekvence – epizoda pobune koju je potaknuo sam Mirko ogorčen gramzivošću pokvarenih poreznika i žandara te zbor seljaka na kojem sudjeluju i Miškina i Franjić. Potaknut idejama pravde, sloge i razuma, što ih iznosi Miškina, Mirko doživljava niz vizija u kojima iz dubina njegove podsvijesti izranja koloplet slika. Kao kontrapunkt prizorima bijede i nepravde, ispunjenima strepnjom prosjaka, vrijednih seljaka – nadničara, koji se bore za golu egzistenciju, oblikuje se slika orača, nudeći nam viziju jednog drukčijeg života, u kojem je čovjek organski dio prirode. Kada se još jednom protiv vlastite volje nađe zatočen u skučenom mračnom kutu nepravedne povijesti, u njegovoj nutrini odzvanja vapaj zatočenog bića koje traži milost slobode, ali i raste otpor onog malog čovjeka, puntara koji u mraku tamnice uspijeva sačuvati snagu duha. U grotesknoj viziji ovozemaljskog života sažetoj u figuri gladnog diva  koji proždire sve oko sebe, njegov duh, dotaknut dobrotom vile – tješiteljice, uspijeva zaploviti prostranstvom neba.

Đuro Vidmarović

HRVATSKE PARADIGME

Pero Pernjak: „Sve Mirkove procesije"

Darko Pero Pernjak (Koprivnica, 1967.) pripada krugu uspješnih autora koji pripadaju danas već prepoznatljivom Podravskom književnom krugu. Do sada je objavio sedam proznih djela: romane: Procesija (1996.); Kamengrad (1997.); Pozitivna nula (2009.), novele i priče: Vatrogasna zabava (1999.); Somina (2006.); Slamka spasa (2007.) i Ščukešina (2011.).

 Najnovije djelo Pere Pernjaka posvećeno je čuvenom hrvatskom slikaru – naivcu Mirku Viriusu. Riječ je o složenoj literarnoj formi koja ima elemente biografskog romana, povijesnih reminiscencija, likovnih osvrta i psiholoških impostacija. Tako ambiciozno zamišljeno djelo ostvareno je na 174 kartice slojevitog i emocionalno nabijenog teksta.

Virusov udio u hrvatskoj povijesti između dva svjetska rata, poglavito povijesti Hrvatske seljačke stranke kojoj su pjesnik Mihovil Pavlek Miškina i Mirko Virius, kao slikar socijalnog umjetničkog pokreta vezanog uz Hegedušića i Hlebinsku školu naive, važne osobe, na tragičan su način paradigma hrvatskog seljačkog puka toga vremena. Miškina je bio ne samo poznat kao književnik, odnosno kako su tada pisali seljak-književnik, veći i kao politički dužnosnik HSS-a.

Obojica su rođeni za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, preživjeli tegobe Prvoga svjetskog rata, raspad ove velike multietničke državne zajednice, uspostavu nove jugoslavenske Države pod žezlom srbijanske kraljevske dinastije Krađorđević i njezinih okrutnih žandara, dočekali Drugi svjetski rat i uspostavu Nezavisne Države Hrvatske s jednostranačkim represivnim režimom, u kojoj ih taj hrvatski režim ubija. Ubija ih bez stvarne krivnje.

To je ubijanje bilo afirmacija zloćudnosti totalitarnog režima. Umjesto da ih se slavi i uvažava ustaški ih režim usmrćuje. Cijela vertikala odgovornih za ovaj zločin, kao i za smrt drugih rodoljubivih intelektualaca, njihovom je smrću, u ime hrvatske države, upravo delegitimirala željno čekanu ideju o vlastitoj Hrvatskoj Državi. Njihovo usmrćivanje imalo je negativnog odjeka, ne samo u Podravini, već u cijelome narodu.

Umjesto podrške, ustaški je režim protiv sebe dobio seosku populaciju, a to je narod. Partizanski pokret nije mogao poželjeti veći poklon. Stoga je Pernjakova zamisao prikazati Viriusa kao paradigmu hrvatskog seljačkog puka, kao baze cijele etnije, opravdana i u njoj je uspio.

Mirko Virius je rođen 28. listopada 1889. u siromašnoj seljačkoj obitelji u Đelekovcu. Ustaše ga uhićuju 8. ožujka 1943., a ubijem je krajem svibnja iste godine u sabirnom logoru u Zemunu. Za grob mu se ne zna. Mihovil Pavlek Miškina rođen je 24. rujna 1887. u Đelekovcu, dakle dvije godine prije Viriusa. Ubijen je 5. lipnja 1942. u Jasenovcu.

Virius i Pavlek Miškina pripadali su po socijalnoj osjetljivosti, lijevom krilu HSS-a. Kada koristimo pojam „lijevo krilo", tada to činimo u kontekstu vremena između dva svjetska rata. Tada smo imali u književnosti i slikarstvu dva lijeva krila: jedno opredijeljeno hrvatski i pretežito kršćanski, a drugo opredijeljeno jugoslavenski i pretežito marksistički.

Pavlek Miškina, Ivo Lendić, Viktor Vida, Mile Budak, Ivan Kovačić (u ratu dobio ime Goran), Ivo Balentović, Ante Jakšić, i drugi mogu se smatrati uzorima prvog opredjeljenja, a Krleža, August Cesarec, Dobriša Cesarić i drugi, uzorima drugog opredjeljenja. Na žalost, pripadnici ovog posljednjeg prešli su u partizane gdje su morali prihvatitikomunistički Titov revolucionarni jugounitarizam, dok su oni koji to nisu mogli, jer su ostali na poziciji nacionalne hrvatske samobitnosti, kao npr. August Cesarec, ubijeni u prvim poslijeratnim godinama. Ustaški režim nije pravio razlike između jednih i drugih, a to je bilo na štetu ideje hrvatske države.

Pero Pernjak prati životni put velikog slikara Mirka Viriusa od odlaska u austro-ugarsku vojsku gdje biva zarobljen od strane ruske carske vojske i bačen u jedan od tamošnjih strašnih logora za ratne zarobljenike. Spasio je život zahvaljujući nadarenosti za slikarstvo. Nakon povratka u domovinu, Virius se suočava s novom jugoslavenskom državom i njezinim represivnim režimom, ali i sa složenim obiteljskim odnosima.

Naime, brat koji je postao kućedomaćin nije vjerovao u Mirkov povratak i kada se to desilo gospodarski razlozi, odnosno vlast nad gruntom, potiskuju bratsku ljubav. Virus napušta rodni dom i ženi udovicu Ceciliju, plemenitu i zaslužnu ženu s kojom ostvaruje životnu i bračnu harmoniju. Budući je bio umjetnički nadaren bavi se narodnom glazbom kao seoski svirac, ali i slikarstvom i to s uspjehom. Slijedi suradnja s Pavlekom Miškinom i Ivanom Generalićem.

Pernjak znalački opisuje unutarnja psihička stanja Mirka Virusa, koja se odražavaju na njegovim slikama i u njegovom političkom djelovanju. Sjajno je opisao seoski bunt u Đelekovcu protiv žandara koji su upali u selo i uz brahijalnost, počeli plijeniti sve do čega su došli, zbog tobožnjeg poreznog duga. Hrvatski seljački puk je bio izložen represiji.

Vrlo je potresan opis Viriusove smrti u sabirnom logoru u Zemunu 1943. godine.

„... Odvukli su ga na ledinu iza zgrade zatvora. Mirko je odmah uočio odbljesak obližnje rijeke što ih je u širokom meandru zaobilazila. I veliku rupu netom iskopane zemlje. Ledeno je odmjerio Mirko svoje uzničare, jedan mu je odmah bio sumnjiv. Bio je obučen u ustašku uniformu. Što bi ustaša radio u njemačkom logoru? Imao je specijalnu naredbu.

'Možda me oslobodi!', Mirko se podsmjehnuo sam sebi.

Razum je vrlo jasno lučio još na samom početku rata kakav će mu biti kraj. Nada je bila tek duševni atavizam kojim nije mogao vladati.

'Eh, moj Mirko, naređenje je naređenje", progovorio je ustaša hrvatski i rutinskim pokretom izvadio pištolj.

Napeo ga.

Ispaljen metak probio je lubanju, na drugoj strani u travi raspršivši sive ostatke mozga tratinom. Mislio je da ga je ubio. No Mirko je već davno bio otišao u svoje nebeske oblike, mijenjajući im naličja, u visokom plavetnilu raščešljavajući kosu dobre vile".

Kako se njegovo književno djelo ne bi svrstalo u neki politički okvir, a kod nas je to uobičajeno, Pernjak kroz literarnu formu Viriusovog predsmrtnog sna progovara o našoj sadašnjosti.

„... Rat je završio Mirko, tvoja obitelj na okupu je dočekala kraj rata" , glas mu odgovarao na pitanje koje je Mirko želio postaviti. (...)

Taj rat je bio na žalost najveća nesreća što se je Hrvatskoj na kraju duge povijesti tlačenja mogla dogoditi. Tim više je nelagoda bila veća kad je tražio znakove pobjednika. Ugledao je vojnike s crvenim petokrakama, čuo ih kako uzvikuju 'Smrt fašizmu, sloboda narodu!'. Odahnuo je, jer izgubila je strana od koje upravo zatočen gine, kao Hrvat u ime hrvatske države. Nasreću pobijedilo je manje zlo. Zlo, jer dobro je pamtio što mu Miškina sve ispriča o ruskom komunizmu. Demokracija će morati pričekati neka druga vremena.

(...)

'Odvest ću te još malo dalje u budućnost' ,hladni metalni prizvuk najavi mu da će mu pokazati nešto ružno. (...)

Nožem razderane haljine. Silovana trudnica. Rukama je gladila trbuh očekujući trzaj iznutra, pitala se je li moguće da dijete preživi nakon dvostrukog brutalnog silovanja. Misleći tek o životu milog djetešca pokušala se skupiti, sjesti, pomaknuti ustranu, skriti se u neku duboku rupu. Barabari u crnim šubarama tapšali su jedan drugog zadovoljni priuštenim užicima. Kad je prvi do nje vidio da se pridiže opkoračio ju je još otvorenog šlica i snažno pljusnuo. Prsnula je krv iz rasječene usnice, ponovno je završila u prašini. Drugi je popravio šubaru na glavi, šubaru sa znakom mrtvačke glave.

'Di ćeš bre majku ti ustašku!', zaurlao je prvi na jadnu majku nakon što ju je udario pomalo iznerviran bolom u šaci od silovitosti udarca.

'Ubijte me', prostenjala je molbu gušeći se u suzama i krvi.

Više nije osjećala dijete u trbuhu.

'Štabre, nosiš ustaško kopile i još misliš da će samo tako da te ubijemo', smijao se drugi koji se upravo dosjetio kako će nastaviti s krvavim pirom vadeći nož iz korica.